Istraživači su na plažama japanske Okinave otkrili novu formu plastičnog zagađenja – „plastikorale“, komadiće koralnog skeleta u kojima su se rastopljeni polimeri od kojih je napravljena plastika trajno stopili sa koralima. Ovo otkriće ukazuje na još jedan način na koji plastični otpad može dugotrajno ostati prisutan u osjetljivim morskim ekosistemima.
Tokom rutinskog istraživanja otpada na plažama suptropskog ostrva Okinava u Japanu, istraživači su u svijetlom koralnom šljunku primijetili sitne čestice jarkih boja.
Po povratku u laboratoriju, spektroskopske i mikroskopske analize pokazale su da su te čestice zapravo istopljeni polimeri iz uobičajene plastike za domaćinstvo, koji su prodrli u pore skeleta mrtvih korala i s njima se neraskidivo spojili.
U novom radu objavljenom u časopisu Marine Pollution Bulletin, istraživači sa Okinava instituta za nauku i tehnologiju i Univerziteta Rjukju opisuju ovu pojavu. Prvi autor rada, dr Ifena Ilečukvu, i vodeći autor, profesor Džejms D. Rejmer, nazvali su je „plastikorali“ (plasticorals).
Plastikorali predstavljaju vrstu plastiglomerata — hibridnog otpada nastalog spajanjem plastike i prirodnih materijala. Oni predstavljaju dugotrajan trag plastičnog zagađenja u ekosistemima koralnih grebena koji su već ugroženi klimatskim promjenama i drugim ljudskim aktivnostima.
Koralni šljunak koji se nalazi na plažama može ponovo biti odnesen u more, gdje ima nekoliko važnih uloga u funkcionisanju grebena. Mladi korali koriste takav šljunak kao stabilnu podlogu za koju se mogu pričvrstiti. Takođe, nepravilni oblici koralnog šljunka stvaraju skrovišta u kojima se mlade ribe i drugi sitni morski organizmi mogu zaštititi od jakih struja i predatora.
Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo tačno porijeklo plastikorala, mada je jedan od mogućih izvora spaljivanje otpada na plažama, kao i njihovi konkretni, potencijalno toksični efekti na organizme koralnih grebena.
Ipak, prethodna istraživanja već pokazuju da hemikalije koje se ispuštaju iz uobičajenih vrsta plastike mogu ometati razmnožavanje i razvoj korala. Plastika sve više dospijeva u okeane kroz morski lanac ishrane.
Poslije cementa i čelika plastika je treći materijal koji se najviše proizvodi u svijetu. Međutim, dok se cement i čelik vremenom razgrađuju, plastika ostaje očuvana znatno duže. Zbog toga će budući geolozi vjerovatno moći da prepoznaju period od 50-ih godina prošlog vijeka naovamo koji se popularno naziva „plastiken“ (Plasticene) — kao poseban sloj plastike u Zemljinoj kori.
Plastiken je neformalni naziv koji se koristi za savremeno doba u kojem je plastika postala toliko rasprostranjena da ostavlja prepoznatljiv trag u životnoj sredini i geološkim naslagama.
Naziv se najčešće odnosi na period koji počinje sredinom XX vijeka, kada je masovna proizvodnja plastike naglo porasla. Ideja je da će budući geolozi možda moći prepoznati ovaj period po ogromnim količinama plastičnog otpada u sedimentima, mikroplastici u morima, zemljištu i ledu, novim materijalima nastalim spajanjem plastike sa prirodnim materijalima, poput plastikorala i ostalih plastiglomerata kao i po hemijskim i biološkim promjenama koje su povezane sa masovnom upotrebom plastike.
Izvor: www.oist.jp/RTCG
Komentari čitalaca 0
Podijelite mišljenje i ocijenite komentare drugih čitalaca.