Vinski putevi u visinama -vina Vlahovića u srpskoj avio kompaniji 

Vino je prestiž. Vina vinarije “Komuna”: Muscat Petit Grain i Merlot su u avionima kompanije Air Serbia. U godini kada srpska nacionalna kompanija slavi jubilej, 95 godina od osnivanja, sjajnim slovima ispisuje se uspjeh fruškogorske vinarije “Komuna” koju je osnovao Nebojša Vlahović porijeklom Crnogorac, koji je djetinjstvo proveo u Baru. Čovjek bogate radne biografije koji se nakon jedinstvenih poslovih uspjeha u građevinarstvu u svjetskoj metropoli Moskvi posvetio agroturizmu u Vojvodini. Supruga Božana velika je podrška u životu, kao i u odluci da kupe napuštenenu vodenicu na Fruškoj gori i oko nje desetine hektara zemlje gdje se bave vinogradima, proizvodnjom vina, turizmom, voćarstvom.

Sin Matija je završio studije ekonomije u Engleskoj, i zadužen je za vođenje vinskog podruma, a Marko turizam i ugostiteljstvo u Švajcarskoj i on kreira turističku ponudu na vodenici. Ćerka Maja živi u Londonu.

Primorski portal: Kako su Vlahovići uspjeli da vina vinarije “Komuna” vinu u visine i milionima putnika Air Serbia ublaže strah od visine ili letove ka svim merdijanima učine ugodnijim?

Učestvovali smo na konkursu. „Komuna“ nije nepoznata vinarija, ali ima u Srbiji mnogo većih i poznatijih. Vjerovatno se nacionalnoj avio kompaniji svidjela ta naša priča jer smo malo drugačiji od ostalih, čak i flaša i etiketa izgleda drugačiji. Vjerovatno su u Air Serbia željeli da pokažu da postoji nešto drugačije u najvećoj zemlji Balkana. Ne mislim da je kvalitet bio presudan, vinarije koje su učestvovale imaju vrhunsko grožđe, dobre enologe, vrhunska vina. Vjerujem da je naša različitost njih privukla da nas odaberu. Godi to zaista, da neko od drugara leteći biznis klasom postavi sliku na društvenim mrežama, ili nam pošalje fotografiju dok pije vino naše vinarije „Komuna“. Ponosni smo.

Primorski portal: Skoro deceniju se bavite proizvodnjom vina koja se nude u prestižnim restoranima Beograda i šire, a čija je ideja da učestvujete na konkursu za odabir vina za nacionalnu avio kompaniju?

Sin je došao na tu ideju. Air Serbia u svojim avionima servira vina u malim flašicama, što nije čest slučaj da se vina pakuju u takve ambalaže. Međutim, meni to mnogo lijepo izgleda, ta pakovanja kad imate kompletnu paletu. Insistirao sam da imamo vina i u toj ambalaži. Kad je Air Serbia objavila da traži novo vino za svoje avione, za svoju biznis klasu, imali smo već sve spremno – ambalažu, etiketu, .. ne znam koliko je vinarija učestvovalo na tom konkursu, ali pretpostavljam dosta .

Primorski portal: Zauzeli ste visoku poziciju na vinskoj mapi Srbije, po čemu je prepoznat asortiman „Komune“?

Da, zauzeli smo poziciju na vinskoj mapi Srbije, ljudi nas prepoznaju jer imamo neka vina koja drugi nemaju, to je neka moja „fiks“ ideja. Radimo pjenušavce, sajdere, koje niko ne radi, vina od jabuke, desertna vina…

Kad čovjek povuče paralelu sa razvijenim vinskim državama, to je dobro i nije dobro. U Francuskoj, u Bordou, vinarije proizvode jednu etiketu. Kod nas je to malo šareno, svi imamo po nekoliko etiketa, ali je interesantnije, ima prostora u proizvodnji vina da se istražuje, da se mijenja. Veći je izazov i dinamičnije. Znate po klimatskoj visini, sorti, zemljištu, šta će dati koje grožđe. To je i izazov.

Primorski portal: Vi ste završili građevinski fakultet i osvarili se u struci. U Moskvi radili posao koji su priželjkivale Vaše kolege iz Rusije. U zreloj životnoj dobi, na vrhuncu karijere, okrenuli ste novi list , vratili se na Balkan i posvetili poljoprivredi.

Da. Završio sam građevinu u Beogradu, vratio se u Bar pa nakon nekoliko godina iskrsla prilika da odemo u Rusiju i otišli smo. Radio sam u Rusiji oko 17 godina… Ja sam maltene postigao sve u struci.

Moja firma u kojoj sam imao dva partnera dobila je posao da bude vodeći izvođač na rekonstrukciji Kremlja. Rusi su se dugo opirali, nisu željeli da prihate da jednoj srpsko-crnogorskoj firmi daju taj posao – rekonstrukciju Kremlja. Nerado se to daje strancima. To je zaista bio značajan posao, a kad je završen razlog mog povratka je bio taj da nisam više imao specijalnih motiva da ostajem tamo i vratili smo se.

Ali, nismo došli u smislu da sam ja htio da promijenim posao, da kažem, e sad ja više nisam građevinski inženjer, sad sam poljoprivrednik. Htio sam sporiji tempo, život sa porodicom u prirodi. Ali, pošto sam i megaloman, kupili smo jedan hektar zemlje, pa drugi, pa deseti…

Primorski portal: Zašto Fruška gora?

Radili smo u Rusiji razne objekte za bogate Ruse i najveće rukovodstvo federacije – njihove kuće, rezidencije, i uvijek sam se zgražavao cijeni zemlje. Ali, Rusima ne smeta da na placu od 20 ari naprave kuću od 3.000 kvadrata, malo okolo trotara. A ja sam rekao- ako ikad budem pravio kuću, to će biti mala kuća, a ogroman plac. A ne mali plac, a na njemu dvorac. Kupio sam nekih pedesetak hektara na Fruškoj gori. U Crnoj Gori je teško kupiti toliko zemlje. Cijene zemlje u Srbiji su pristupačnije. Takođe, ne vidim perspektivu razvoja poljoprivrede u Crnoj Gori, iz prostog razloga jer čovjek koji dođe sa strane i riješi da se bavi vinogradarstvom, nemoguće mu je da za početak kupi zemlju.

Božana je Beograđanka, pa smo tražili neki kutak koji bi bio na pola sata od Beograda, a moralo je barem malo da me podsjeća na moju Crnu Goru. Tražeči taj kutak, obišao sam sve što postoji oko Beograda, i kad sam čuo da se prodaje ta stara vodenica iz 18. vijeka koja se nalazi na jednom potočiću, na obali jezera, shvatio sam da je to baš ono što tražim. Kupili smo tu staru vodenicu, pa se širili. Srećna okolnost je što Fruška gora ima veliku tradiciju proizvodnje vina.

Primorski portal: Nastavili ste tradiciju tog mjesta?

Nisam ciljano kupio zemlju da bih se bavio vinogradarstvom. Tražio sam zemlju na kojoj bih napravio vikendicu, ali da bude malo veća, da ima jezerce, neka voda… Ta stara vodenica je poznata u tom kraju. Posljednji vodeničari, to su bili neki Mađari koji su tu živjeli i imali mali vinograd. Mjesto na koje smo mi došli je pored vodenice gdje su ljudi donosili žito da se melje. Bilo je to mjesto gdje su se putnici namjernici, putujući ka Rumi, zaustavljali kod deda Đure i tetka Klave da predahnu, prezalogaje… To mjesto ima tradiciju, ali kad smo mi došli to je bilo zapušteno, devastirano, ali već poznato.

Primorski portal: Kad ste zasadili Vaš prvi čokot?

Bilo je to 2013. godine kad smo počeli da sadimo vinograde. I dan danas pomalo sadimo, ali se nećemo puno širiti. Imamo sedam hektara pod vinogradima, 30-ak hiljada čokota. To za crnogorske uslove predstavlja dosta veliki vinograd, ali za taj kraj gdje mi živimo je solidno, optimalno, možda zasadimo još nekoliko hektara.

Primorski portal: Enolozi kažu da se vno pravi u vinogradu. Da li se rukovodite preporukama struke?

Struka treba da kaže posljednju riječ . Naravno, konsultujemo se sa strukom da bismo postigli vrhunske rezultate. Kad sam podizao vinograd, zamolio sam prijatelja, jednog od najvećih autoriteta u vinogradarstvu, da mi pomogne da podignem taj vinograd. Dakle, nisam pokušavao da se pravim pametan. Mi imamo enologa, diplomiranog inžinjera tehnološpkog fakulteta, koji nam pomaže da pravimo vino. Kao vlasnici koji smo dosta toga i naučili, možemo da definišemo šta želimo da dobijemo od tog vina. Učim, diskutujem sa stručnjacima, ali enolog i doktor poljoprivrede imaju posljednju riječ.

Primorski portal: Da li vinarija „Komuna“ na ruti vinskih cesti Fruške gore?

Jesmo. Dolaze turisti, ali manje nego što bi oni htjeli… Ja sam htio da pobjegnem iz glamuroznog svijeta i da nađem kutak za sebe, ali očito da sam napravio grešku, jer to što smo napravili, privuklo je pažnju. Zato smo odredili da subotom i nedjeljom budemo otvoreni za sve, a radnim danima je to naš privatni kutak. Ljudi dolaze, neki zbog našeg vina, neki zbog prirode i ambijenta, a ima i onih koji žele da vide objekat pod zaštitom države, spomenik kulture Srbije. Zaista bilo bi sebično s naše strane da udarimo ogradu.

Dolaze ljudi i niko se ne vrati, a da ne popije čašu vina.Insistiramo da nikada ne bude tu preko 40 ljudi, iako bi sigurno prostor mogao prihvatiti 300 osoba. Hoćemo koliko toliko da sačuvamo to, da bude intimni kutak. Mjesto je zaista interesantno.Moja Božana i djeca su ga oplemenili, a mnogi interesantni i divni ljudi koje smo upoznali na Fruškoj gori, u Vinariji Komuna obogatili su naša životna iskustva.

Primorski portal: Ima li porodični biznis budućnost na Balkanskim prostorima?

Sticajem okolnosti dok smo radili u Rusiji mogli smo da našoj djeci priuštimo školovanje, da uče i studiraju u najboljim svjetskim školama i fakultetima.. Kćerka radi u velikoj korporaciji u Velikoj Britaniji. Marko je radio u prestižnim hotelskim lancima u Beverli Hilsu, Hong Kongu u prestižnim hotelskim lancima. Odlučio je da svoje znanje i vještine primjenjuje na Fruškoj Gori. Matija, takođe. Privatni posao te tjera da mnogo radiš, ali daje i fleksibilnost. Božana i ja ćemo ih podržavati. Mišljenja sam da porodični posao ima perspektivu.

Izvor i foto: Primorski portal

Provjerite slična mjesta

Otvara se škola za pastire, interesovanje veliko

Kad im je dosta stresa, buke, gužve i asfalta, mnogi često kažu da će “otići …