U tišini svog doma u Beranama, među klupkom konaca i šarenilom vezenih tkanina, Zorica Otović udiše prošlost i izdaje budućnost – kroz svaki bod, kroz svaku nit koju provuče iglom. Iako zaposlenica u državnoj firmi, ona nalazi duhovni mir u svom hobiju, koji je mnogo više od razonode – to je njeno nasljeđe, njen identitet, njena tiha borba za očuvanje vrijednosti koje blijede.
Plete, veze, šije. Rukama koje pamte pokrete svojih predaka stvara kape, džempere, torbe, podmetače, pa čak i cijele narodne nošnje. „Oduvijek sam imala želju da napravim narodnu nošnju“, kaže Zorica, dok pokazuje nedavno završenu pregaču ispunjenu motivima iz crnogorskog veza. U tim stvarima nije samo zanat, već i snaga jedne žene koja vjeruje da je tradicija živa sve dok ima ko da je njeguje.
Zorica ne stvara samo rukama – stvara i srcem. Ljubav prema zanatu prenosi na svoju kćerku, koja već zna da plete i svojim rukama stvara male umjetnosti, rame uz rame sa drugaricama. „Djecu treba učiti ovim stvarima, da ne budu samo uz telefone. Da nešto stvore. Da se osjećaju korisno“, kaže Zorica, glasom koji nosi brigu i nadu u isti mah.
Nastupa na sajmovima, izlaže ono što je stvorila, ono što govori više od riječi – ali prodaja nije onakva kakvu zaslužuju trud i talenat. „Ne znam zašto ljudima to nije zanimljivo… Možda još nemamo sluha za ovakve stvari“, iskreno priznaje. Nije zadovoljna organizacijom, ali ne odustaje. Vjeruje da bi se u gradovima na sjeveru, gdje turizam počinje da cvjeta, morale obezbijediti kućice za lokalne stvaraoce – kako bi turisti mogli ponijeti sa sobom dio duše Crne Gore.
Njene rukotvorine danas žive i na Instagramu. Povezuju generacije, brišu granice između modernog i tradicionalnog. U vremenu kada se sve više gubi smisao ručnog rada, Zorica ne odustaje. Ona je tiha heroina, primjer mnogim ženama, dokaz da se iz hobija može roditi posao, a iz ljubavi – trajanje.
Zorica Otović ne traži aplauz. Njoj je dovoljno da zna da nešto ostavlja za sobom. A to nešto, to su tople ruke, mekane riječi, i sve one boje koje čine da obična tkanina postane priča.
J. Š.
