Dvadesetak kilometara od Bijelog Polja, u mirnom selu Čokrlije, već 35 godina odzvanja tihi šum pčela i miris meda. Tu, među livadama i cvjetnim brežuljcima, živi i stvara Lazar Tomović – pčelar iz ljubavi, mašinovođa po zanimanju, i čovjek koji je svoj život isprepleo sa prirodom i pčelinjim svijetom.
„Sve je počelo iz radoznalosti i poštovanja prema prirodi“, kaže Lazar dok pažljivo podiže poklopac jedne od svojih košnica. „Htio sam da razumijem kako funkcioniše to savršeno društvo u kojem svaka pčela zna svoj zadatak. Što sam više učio o njima, to sam više shvatao koliko mi ljudi imamo da naučimo od pčela – o redu, zajedništvu i strpljenju.“
Lazar je danas ponosni vlasnik 150 pčelinjih društava. Iako je zaposlen u državnom preduzeću Željeznica, kao mašinovođa, svaki slobodan trenutak posvećuje svom pčelinjaku. „Ljeti je najviše posla na terenu – obilazak košnica, sakupljanje meda, briga o pčelama. A kad dođe zima, ne mirujem – u radionici pravim košnice, ramove, popravljam alat. Pčelar nikad nije besposlen.“
Tokom posljednjih nekoliko godina, Lazar kaže da je bio zadovoljan prinosima – priroda ga je nagradila. „Tri godine zaredom imali smo dobre rezultate. Med je bio kvalitetan, čist, mirisan – pravi dar naših planina. Ali, troškovi su sve veći. Borba protiv bolesti pčela, priprema za zimu, klimatske promjene – sve to utiče i traži dodatna ulaganja.“
Kao predsjednik Udruženja pčelara u Bijelom Polju, Lazar se trudi da pomogne kolegama, posebno mladima. „Bez novih snaga, pčelarstvo nema budućnost. Zato stalno pokušavamo da uključimo mlade, da ih naučimo osnovama. Nije ovo samo posao – ovo je način života.“
Nažalost, dodaje, pčelarstvo u Crnoj Gori još uvijek nema dovoljnu podršku. „Premije i subvencije su male u odnosu na druge grane poljoprivrede. A pčele su tihe radnice koje čine čudo – bez njih, nema ni plodova, ni prirodnog balansa. Vjerujem da će država to jednog dana više prepoznati.“
Njegov med je postao prepoznatljiv i van granica Bijelog Polja. Lazar ga izlaže na sajmovima, a kupci ga pronalaze i putem društvenih mreža – na Facebooku i Instagramu. „Ne fali interesovanja. Ljudi prepoznaju pravi domaći med, a meni je najveća nagrada kada mi se kupci vrate i kažu da su zadovoljni.“
Dok završava razgovor, Lazar se osvrće prema pčelinjaku. Sunce se spušta niz brdo, a iz svake košnice čuje se tihi žamor života.
„Ako biste željeli da se bavite pčelarstvom“, kaže tiho, „morate prvo da imate ljubav i poštovanje. Pčele to osjete. One ne trpe nervozu, ni silu. Samo mirnog i strpljivog čovjeka.“
U Lazarevim riječima osjeća se skromnost i ponos – ponos čovjeka koji je naučio da živi u skladu s prirodom, da cijeni svaku kap meda i svaki zlatni trenutak proveden među pčelama. Njegov med nije samo proizvod, već priča o radu, ljubavi i tihoj upornosti – o čovjeku koji zna da prave vrijednosti ne buče, već zuje.
J. Š.