U brdima sela Korita, četrdesetak kilometara od Bijelog Polja, živi čovjek koji nije tražio sreću u tuđini – već se vratio da je stvori na ognjištu predaka. Ermin Softić ima 38 godina, a njegova životna priča miriše na domaći sir, svjež kajmak i zemlju iz koje je ponikao.
Još kao dijete, uz oca i majku, učio je kako se muzu krave, pravi sir i hrani stado. Nije mu bilo strano da ustaje prije svitanja, da ide za ovcama kroz snijeg i da, umjesto ljetovanja, provodi dane u štali. Ta škola života ostala je u njemu duboko usađena.
Iako je imao priliku da ostane u Njemačkoj kao sezonski radnik i živi udobnije, odlučio je nešto što danas rijetki biraju – da se vrati. „Nisam mogao da ostavim roditelje da rade sami. A znao sam da ni Njemačka nema ono što ima moje selo – mir, prirodu i osjećaj pripadnosti“, kaže Ermin, gledajući preko padina iznad imanja na kojem danas uzgaja 20 krava i 100 ovaca.
Na svom porodičnom imanju proizvodi sir i kajmak na starinski način – bez aditiva, bez hemije, samo mleko, vatra i iskustvo. „Kupci, kad probaju naš koritski sir, kažu da se odmah sjećaju mirisa djetinjstva, sira iz ćepenka njihovih baka“, priča Ermin. I zaista, njegov sir i kajmak postali su prepoznatljiv znak sela Korita.
Osim sira i kajmaka, u ponudi ima i domaći kulen, goveđu pršutu, mlijeko. Ne koristi društvene mreže da bi promovisao proizvode. „Za dobar proizvod, kupac sam dođe. Ko jednom proba – vrati se“, skromno dodaje.
Život na selu nije lak – posla ima i ljeti i zimi, praznika gotovo da nema. Ali Ermin ne žali. „Nema veće slobode od one kad si svoj na svome. Kad znaš da si stvorio nešto vlastitim rukama, i kad osjetiš da to ljudi poštuju.“
Svojom pričom želi da inspiriše i druge mlade da ostanu u zavičaju. „Neka godinama ne lete za gradom ili inostranstvom. Ako krenu da se bave poljoprivredom, nek’ to rade srcem. Samo tako se posao može sačuvati i razviti.“
Ermin Softić – ime koje ne stoji iza velikih bilborda, ali stoji iza velikog rada. Njegov sir ima ukus planine, a njegova priča ima miris hrabrosti i ljubavi prema zavičaju.
J. Š.
