Sud: Eparhija nije diskriminisana jer nikad nije tražila ugovor sa Vladom

Eparhija podgoričko-dukljanska Pravoslavne crkve Crne Gore, koja je tvrdila da zbog Temeljnog ugovora neće moći da služi u više od 40 pravoslavnih objekata, pravosnažno je izgubila spor protiv Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Iz presuda Osnovnog i Višeg suda u Podgorici, u koje je Pobjeda imala uvid, proizilazi da nijedan redovni sud nije odlučivao o tome da li je Temeljni ugovor ništav. Tužba je u tom dijelu odbačena kao nedozvoljena, jer je, kako su zaključila oba suda, jedino Ustavni sud ovlašćen da ispituje zakonitost tog akta. Za zaštitu prava na pojedinačnim objektima sudovi su Eparhiju uputili na poseban postupak pred nadležnim sudom.

Vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala sutkinja Sanja Čakanović, a članice su bile Narcisa Maja Bošković i Ana Delić, 8. septembra je odbilo žalbu Eparhije kao neosnovanu. Time je potvrđena presuda sutkinje Osnovnog suda Katarine Janković od 22. jula 2024. Tom presudom odbijeni su i zahtjevi da se utvrdi da su Država i SPC zaključenjem ugovora diskriminisale ovu Eparhiju po osnovu vjere i uvjerenja, da im se zabrane radnje od kojih prijeti diskriminacija i da joj nadoknade materijalnu i nematerijalnu štetu. Eparhija Državi i SPC u roku od 15 dana od pravosnažnosti treba da plati po 450 eura troškova postupka.

Eparhija je žalbu izjavila iz svih zakonskih razloga i tražila da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. SPC je u odgovoru na žalbu predložila da se ona odbije, dok Država odgovor nije podnijela.

Temeljni ugovor potpisali su 3. avgusta 2022. u Vili Gorica tadašnji premijer Dritan Abazović i patrijarh SPC Porfirije, a objavljen je u Službenom listu 31. avgusta. Skupština je 17 dana nakon potpisivanja izglasala nepovjerenje Abazovićevoj vladi.

Tužba je, prema prvostepenoj presudi, podnijeta 9. avgusta i 21. oktobra 2022. Eparhija je u tužbi navela da je kao vjerska zajednica registrovana 12. jula 2019. Rješenje Ministarstva za ljudska i manjinska prava o njenom upisu u evidenciju vjerskih zajednica doneseno je 10. septembra 2020.

Četrdeset objekata

Eparhija, koju je tada zastupao Lav Lajović, u tužbi je navela da crkava koje nijesu upisane na SPC ima više od 250, a da, prema njenim saznanjima, u najmanje 40 od njih službu vrši „Crnogorsko pravoslavna crkva“, kako piše u presudi. Tvrdila je da će ti objekti na osnovu Temeljnog ugovora postati predmet upisa u katastar nepokretnosti i da neće moći da služi u više od 40 pravoslavnih objekata koji nijesu u vlasništvu države, a bili su predmet ugovora. Naknadu materijalne i nematerijalne štete tražila je, kako navodi Viši sud, u neopredijeljenom iznosu.

Osporavala je i to što je ugovor potpisao patrijarh SPC, kao ovlašćeno lice pravnog lica registrovanog u Srbiji, a ne ovlašćena lica eparhija SPC koje djeluju u Crnoj Gori. Tvrdila je da je Država ugovor mogla da zaključi samo sa četiri eparhije SPC registrovane u Crnoj Gori i da se Temeljnim ugovorom ne može priznati pravni subjektivitet SPC sa sjedištem u Beogradu. Prigovarala je i odredbama kojima se SPC jemči vršenje javnopravnih ovlašćenja u skladu sa kanonskim pravom i Ustavom SPC, kao i odredbama o crkvenim imenovanjima.

Što su tvrdile Država i SPC

Država, koju je zastupao Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa, tvrdila je da su navodi tužbe lišeni činjeničnog i pravnog osnova. Prema njenim navodima, Eparhija nije učinila vjerovatnim da je prema njoj na bilo koji način postupano diskriminatorski, a zahtjev za naknadu štete podnijela je bez ikakvog objašnjenja. Za listove nepokretnosti kojima je Eparhija dokazivala diskriminaciju Država je navela da su izvodi iz javne evidencije za koje važi pretpostavka tačnosti, a svako ko smatra drugačije može da pokrene postupak za njihovo osporavanje.

SPC, koju je zastupao advokat Dalibor Kavarić, ukazala je da Eparhija ne spori da nije ni pokušala da sa Vladom pregovara o zaključenju ugovora. Tvrdila je i da je Država članom 7 Temeljnog ugovora samo ponovila ustavno jemstvo prava svojine, koje važi za sve vjerske zajednice i sve druge subjekte. Osporavala je i da Eparhiju zastupa ovlašćeno lice, jer se u dokumentima pojavljuju imena Vladimir i Lav Lajović. Sud je taj prigovor odbio. Utvrdio je da je Lav Lajović odlukom od 1. jula 2019. imenovan za odgovorno lice i da je kao Lav (Vladimir) Lajović upisan u Jedinstvenu evidenciju vjerskih zajednica kao lice ovlašćeno za zastupanje.

Ugovor kao opšti pravni akt

Viši sud je ocijenio da prvostepena presuda nema bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Prvostepeni sud je, kako se navodi, dao dovoljne i jasne razloge, koje Viši sud „u potpunosti prihvata“.

Prema obrazloženju Višeg suda, Temeljni ugovor nije zaključen po Zakonu o obligacionim odnosima, već na osnovu ovlašćenja koje Vlada ima po članu 10 Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Oba suda su ocijenila da ugovor „dominantno sadrži obilježja opšteg pravnog akta“, jer na apstraktan način uređuje prava i obaveze neodređenog kruga subjekata. Zato je jedino Ustavni sud ovlašćen da ispituje njegovu zakonitost.

Dva izdvojena mišljenja

Ishod spora u ključnim tačkama odredila je odluka Ustavnog suda od 26. aprila 2024. Njome je, sa četiri glasa prema dva, odbijen prijedlog šest poslanika SDP-a, a inicijative za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Temeljnog ugovora nijesu prihvaćene. Za odluku su glasali predsjednik Suda Milorad Gogić i sudije Snežana Armenko, Faruk Resulbegović i Momirka Tešić.

Sudije Dragana Đuranović i Budimir Šćepanović izdvojili su mišljenje, objavljeno na sajtu Ustavnog suda u junu 2024. U njemu su, između ostalog, ocijenili da Ustavni sud nije razmotrio pitanje pravnog subjektiviteta SPC niti uvidom u registre utvrdio da li ona ima svojstvo pravnog lica. Naveli su i da Temeljni ugovor nije mogao biti upoređivan sa ugovorom sa Svetom Stolicom, jer je to međunarodni ugovor ratifikovan zakonom, i da je član 7 stav 4 u suprotnosti sa Ustavom i zakonom. Većina je ocijenila da pitanja pravnog kontinuiteta i subjektiviteta SPC nijesu u nadležnosti Ustavnog suda.

Pozivajući se na većinsku odluku, oba suda navode da član 7 stav 4 Temeljnog ugovora, kojim se Država obavezuje da, u skladu sa svojim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske i eparhija budimljansko-nikšićke, mileševske i zahumsko-hercegovačke, ne daje SPC veća prava i samo upućuje na važeće zakone. Na isti način ocijenjena je i odredba o restituciji crkvene imovine oduzete bez pravične naknade, koja samo upućuje na budući zakon o restituciji. Prvostepeni sud dodaje da identičnu odredbu sadrže i ugovori koje je država zaključila sa Svetom Stolicom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom.

Nije tražila ugovor

Jedan od ključnih razloga za odbijanje zahtjeva zbog diskriminacije bio je to što Eparhija nikada nije tražila da sa Vladom zaključi ugovor. Takav zahtjev, prema ocjeni sudova, ima pravo da podnese kao i ostale vjerske organizacije koje su ugovor zaključile. Zato nije dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na SPC.

Nesporno je, navodi se u presudama, da je članom 2 stav 1 Temeljnog ugovora SPC priznato vršenje javnopravnih ovlašćenja u Crnoj Gori u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC. Sudovi su ipak ocijenili neosnovanim navod da joj se time priznaje više prava, jer se ugovor, prema preambuli, zaključuje pozivajući se na međunarodno pravo, Ustavom zajemčenu slobodu vjeroispovijesti i načelo odvojenosti države i crkve, i u tom smislu se tumači.

Za sporne objekte poseban postupak

Na tvrdnju da Eparhija neće moći da služi u više od 40 objekata, sudovi su odgovorili da su svojinski odnosi uređeni zakonima i da Temeljni ugovor ne uvodi nova pravila. Ako smatra da joj je povrijeđeno pravo svojine ili državine, Eparhija zaštitu „može isključivo ostvariti u posebnom postupku pred nadležnim sudom“.

Oba suda su zaključila i da Eparhija nije dokazala da joj je na osnovu Temeljnog ugovora zabranjeno služenje u objektima na kojima je imala pravo državine. Nije dokazala ni da je pretrpjela materijalnu štetu koja se, kako piše u presudama, „ogleda u davanju određenih priloga“, niti nematerijalnu štetu zbog diskriminacije. Prvostepeni sud je zato odbio i njen prijedlog za vještačenje visine štete.

Listove nepokretnosti koje je Eparhija dostavila na ročištu 9. jula 2024, a iz kojih proizilazi da je vlasnik pojedinih objekata Država, a da su kao korisnik evidentirane crkve SPC, oba suda su ocijenila nebitnim za ishod spora. Pravo svojine, navode, može se utvrđivati samo u odgovarajućem sudskom postupku.

Prvostepeni sud je razmatrao i pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Danilovgradu iz 2011. u sporu oko crkava u Zagredi. Ocijenio je da ni ona ne utiče na ishod, jer Eparhija nije dokazala da joj je SPC bez pravnog osnova zabranila bogosluženje, a zahtjev je, prema ocjeni suda, zasnovala na pretpostavkama.

Četiri godine postupka

Postupak je trajao više od četiri godine. Osnovni sud se u oktobru 2023. oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje po tužbi za utvrđenje ništavosti i diskriminacije. Viši sud je to rješenje ukinuo u januaru 2024. Predmeti su potom spojeni, a tužba je u dijelu o ništavosti, poslije odluke Ustavnog suda, odbačena kao nedozvoljena.

Lajović je u međuvremenu postavljen za sekretara Svetog arhijerejskog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, prema dekretu objavljenom 12. oktobra 2025. na sajtu CPC. U Jedinstvenoj evidenciji vjerskih zajednica kao lice ovlašćeno za zastupanje Eparhije podgoričko-dukljanske sada je upisan Radosav Rašović.

Izvor: Pobjeda