STAV – Tiha eliminacija domaćih naftaša: Kako država prepušta tržište stranim gigantima

Ukoliko se ogoli sloj političkih poruka i pažljivo pogledaju tržišni pokazatelji, postaje jasno da se u Crnoj Gori ne vodi neutralna energetska politika, već proces tihe redistribucije tržišta u korist velikih, dominantno stranih sistema.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Narativ o „zanemarljivom učešću“ domaćih trgovaca nije samo pogrešan – on je funkcionalan, jer služi kao opravdanje za njihovo sistemsko potiskivanje.
Problem počinje od metodologije. Kada se svjesno miješaju kategorije uvoznika i maloprodaje, dobija se iskrivljena slika tržišta koja ide na ruku onima koji već imaju najveći kapital i logističku moć. U realnosti, domaće kompanije imaju značajno veće pojedinačno učešće nego što se javno priznaje, a zbirno predstavljaju važan amortizer tržišta – posebno u segmentima gdje veliki igrači nemaju interes.
Drugi, mnogo ozbiljniji problem jeste strateški: država praktično odustaje od oslanjanja na sopstveni privredni sloj u sektoru koji je pitanje nacionalne bezbjednosti. Povjeravanje robnih rezervi stranim kompanijama, uz istovremeno ignorisanje domaće infrastrukture, nije samo ekonomsko nego i geopolitičko pitanje. Time se Crna Gora svjesno odriče dijela kontrole nad sopstvenim energetskim sistemom.
Treći sloj problema je regulatorni okvir koji na papiru izgleda kao zaštita građana, ali u praksi proizvodi suprotan efekat. Administrativno ograničavanje cijena, uz nekontrolisan rast ulaznih troškova, dovodi male i srednje trgovce u poziciju konstantnog gubitka. To nije tržište – to je filtriranje učesnika. Oni koji ne mogu da izdrže pritisak nestaju, a prostor se oslobađa za kapitalno jače subjekte.
Ono što posebno zabrinjava jeste odsustvo dugoročne vizije. Ako domaći trgovci nestanu, Crna Gora neće dobiti stabilnije tržište – dobiće koncentrisano tržište. A koncentracija uvijek vodi ka smanjenju konkurencije, što dugoročno znači veće cijene i manju sigurnost snabdijevanja.
Zato je ključno pitanje: da li država želi tržište ili kontrolisani sistem sa nekoliko dominantnih igrača? Ako je cilj energetska stabilnost, onda domaći privrednici moraju biti dio rješenja, a ne kolateralna šteta. U suprotnom, rizikujemo da u potpunosti izgubimo domaći energetski sektor – i sa njim ekonomsku autonomiju koja se teško ponovo gradi.

​Osim statističkih zamjena teza, posebno zabrinjava višedecenijsko zadržavanje fiksiranih marži. Punih dvadeset i pet godina država drži marže na neprirodno niskom nivou, pravdajući to tobože zaštitom standarda građana. Međutim, stvarni učinak ovakve populističke mjere je suprotan: ona je postala efikasan alat za iscrpljivanje domaćih malih kompanija. Dok se male firme guše pod teretom fiksnih prihoda koji ne prate rast troškova, velike kompanije lakše apsorbuju ove udare, čekajući trenutak kada će domaći trgovci biti prinuđeni da stave katanac na objekte.

​U tom kontekstu, nastupi ministra energetike Admira Šahmanovića dobijaju posebnu težinu. Kada ministar pred javnošću ističe da „tri strane naftne kompanije pokrivaju 97 odsto uvoza“, on ne iznosi tek puku informaciju, već svjesno degradira desetine malih naftnih subjekata. Ovakav narativ ima za cilj da u očima javnosti minorizuje ulogu i značaj domaćih privrednika, stvarajući klimu u kojoj je njihovo eventualno gašenje prihvatljiva cijena za uspostavljanje apsolutne dominacije stranih igrača. Umjesto da bude zaštitnik svih privrednih subjekata, resorno ministarstvo se, nažalost, profilisalo kao kontrolor koji svjesno gura domaći kapital na marginu.