STAV: Da smo ostali u zajedničkoj državi, danas bi bili siromašna provincija – 27. izborna jedinica Srbije. Vučić bi nam bio predsjednik

Dvadeset godina nakon istorijskog referenduma, Crna Gora i dalje vodi iste rasprave. Društvene mreže preplavljene su komentarima onih koji sa ponosom ističu da su 2006. glasali protiv nezavisnosti, vjerujući da bi zajednička država sa Srbijom donijela veću stabilnost, bolji život i manje podjela.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Ne treba im zamjeriti iako griješe. Mnogi su tada iskreno vjerovali da je zajedništvo sigurniji put i da Crna Gora sama nema dovoljno snage da opstane. Da ne pomunjem pitanje privatne države.
Ali danas, dvije decenije kasnije, dovoljno je pogledati političku i društvenu stvarnost regiona da bi se shvatilo koliko je odluka o obnovi nezavisnosti bila istorijski važna. I ispravna.
Da je opcija zajedničke države pobijedila, Crna Gora danas ne bi bila međunarodno priznata država, članica NATO-a i zemlja u završnoj fazi evropskih integracija. Bila bi tek 27. izborna jedinica Srbije — siromašna provincija bez stvarne političke moći, bez sopstvenog glasa u svijetu i bez mogućnosti da samostalno odlučuje o svojoj budućnosti.
Predsjednik bi nam danas bio Aleksandar Vučić. O ključnim pitanjima odlučivalo bi se u Beogradu. Razvoj države zavisio bi od interesa centralne vlasti, a iskustvo pokazuje da male sredine u takvim sistemima gotovo uvijek ostaju na margini.
Ne treba imati iluziju da bi se u Crnu Goru ozbiljno ulagalo ili da bi standard građana bio viši. Naprotiv — teško da bi vlast u Beogradu dozvolila da u Crnoj Gori život bude bolji nego u većim gradovima Srbije. Danas, prema brojnim ekonomskim parametrima, posebno kada se mjeri paritet kupovne moći, građani Crne Gore imaju veći standard nego građani Srbije. To nije slučajnost, već rezultat činjenice da država sama odlučuje o svojim prioritetima.
Naravno, nezavisna Crna Gora nije savršena. Imala je i ima ozbiljne probleme — političke podjele, korupciju, partitokratiju i mnoge propuštene šanse. Ali nijedna od tih mana nije argument protiv sopstvene države. Naprotiv. Sve greške koje pravimo — naše su. I samo ih mi možemo ispraviti.
Zato dvadeset godina nezavisnosti ne treba da bude povod za nove rovove i stare svađe. Oni koji su glasali za zajedničku državu nijesu neprijatelji Crne Gore, kao što ni oni koji su glasali za nezavisnost nijesu veći patriote od drugih. Vrijeme je pokazalo da je nezavisnost bila ispravna odluka, ali budućnost ove zemlje neće graditi pobjednici referenduma, već svi njeni građani zajedno.
Najveći kapital Crne Gore nije politika, ni partije, ni ideologije. Najveći kapital su ljudi koji ovu zemlju osjećaju svojom — i oni koji su 2006. zaokružili “DA” i oni koji su zaokružili “NE”.
Jer na kraju, važnije od toga kako smo glasali jeste da shvatimo koliko vrijedi činjenica da imamo svoju državu. Malu, sa velikim potencijalom, ponekad nesigurnu u sebe — ali našu. I možda upravo zato najljepšu na svijetu.