STAV: Crna Gora će ponovo biti veliko gradilište kao slavnih sedamdesetih: Alabar, država, EPCG, privatnici…

Crna Gora se ponovo sprema za najveći investicioni ciklus u svojoj novijoj istoriji. U zemlji koja je decenijama čekala novi talas izgradnje i optimizma, na pomolu je period koji će, po obimu i zamahu, podsjećati na slavne sedamdesete godine prošlog vijeka – vrijeme kada je Crna Gora bila veliko gradilište bivše Jugoslavije.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Danas, gotovo pola vijeka kasnije, pred nama se ponavlja slična slika: kranovi, građevine, nova infrastruktura i vjerovanje da rad mijenja sve. Razlika je samo u tome što se sada gradi modernija, zelenija i tehnološki naprednija Crna Gora.

Država ulaže u autoput, brze ceste i obilaznice koje će konačno povezati sjever i jug, olakšati transport i otvoriti zatvorene krajeve za investicije i turizam. Projekti poput nastavka autoputa dalje do Andrijevice, zatim brojne rekonstrukcije, obilaznica oko Budve, Rožaja i Tivta, mijenjaju lice zemlje i znače da razvoj više nije samo obećanje – već stvarnost.

Paralelno s tim, ulaže se i u škole, vrtiće i zdravstvene ustanove. Podgorički Siti kvart će možda biti najveće gradilište na Balkanu. Gradovi širom Crne Gore, poput Plava a narednih godina i Andrijevice dobijaju nove objekte koji nisu samo cigla i beton, već ulaganje u najvažniji resurs – ljude.

EPCG pokreće čitav talas novih ulaganja u obnovljive izvore energije – od hidroelektrane Kruševo, preko projekta Gvozd vjetropark, do brojnih manjih projekata. Sve ukupno pola milijarde eura. Crna Gora time postaje lider u regionu po udjelu čiste energije i energetskog suvereniteta.

Na tu osnovu nadovezuju se velike strane investicije, među kojima se posebno izdvaja Mohamed Alabar – vizionar koji je voljan da na sjeveru i jugu uradi projekte koji će Crnu Goru svrstati rame uz rame s destinacijama poput Monaka i Dubaija. Alabar ne donosi samo kapital, već globalno povjerenje i reputaciju koja otvara vrata i drugima.

Uz njega, snažno prisustvo domaćih preduzetnika poput Voli grupe, HDL Lakovića i drugih, pokazuje da crnogorski kapital više nije pasivan, već aktivno ulaže u maloprodaju, logistiku, prehrambenu industriju i turizam. To znači nova radna mjesta, jaču konkurenciju i sigurnije tržište.

Kada se svi ovi tokovi objedine – državni, energetski, privatni i strani – dobijamo sliku Crne Gore koja se ponovo diže. Zemlje u kojoj će svaki region, od Zete do Žabljaka, od Ulcinja do Pljevalja, imati svoje gradilište, svoju novu razvojnu šansu, svoj projekat i svoj razlog za ostanak.

Ali, da bi se ova vizija ostvarila, potrebna je lična hrabrost – Vlade, nadležnih ministarstava, opština, ali i svakog građanina. Hrabrost da vjerujemo u napredak, da budemo dio promjena i da nas ne preuzme malodušnost i mržnja prema razvoju.

Jer Crna Gora danas ima priliku da ponovo uhvati ritam svojih slavnih sedamdesetih – ali sa modernom vizijom, čistom energijom, savremenim putevima i vjerom u sebe. Ako tu priliku iskoristimo, bićemo ne samo najveće gradilište u ovom dijelu Evrope – već i primjer zemlje koja je odlučila da gradi, a ne da čeka.