“Ako nijesi ljevičar kao mlad, nemaš srca, a ako nijesi desničar kao stariji, nemaš mozga.”
U datoj ili sličnim interpretacijama, data aksioma se pripisuje Čerčilu, koji to nije izustio, ali eto – prirodno je bilo da se dopiše racionalnosti anglosaksonskog načina razmišljanja.
Piše: prof. dr Radovan Stojanović
Stalna je borba između gerontokratije (vladavine starih ljudi) i neotokratije (vladavine mladih ljudi). Doduše, ova druga je u svijetu mnogo rjeđa, ali je kod nas veoma česta i, po pravilu, preraste u prvu, pošto se mladi brzo autokratizuju.
Odani, da ne kažem patološki, pristup mladima obično je karakteristika istočnih i arapskih civilizacija. Zato je i istorijski tamo bilo više mladih u studentskim pokretima i protestima: Čehoslovačka 1968, Jugoslavija 1968, Politehnika Atina 1973, Crna Gora 1989, Tiananmen 1989, Tbilisi 1989, Arapsko proljeće 2010, Gezi park 2013, Roze revolucije – Gruzija 2003, Ukrajina 2004, Jermenija 2018 itd. Neki su promijenili društveno-ekonomsku stvarnost, a neki su ugušeni.
Ali, kod ovih naroda ostao je stereotip – da ne kažem dogma – da su pokreti mladih, iliti studentski pokreti, ključni za demokratizaciju i progres. To jednostavno nije tačno, niti je naučno. Naravno, kao što ni gerontokratija nije garant progresa i stabilnosti. Ne možemo reći da za ovaj stereotip ne znaju “svjetski mutikaše” i da ga ne koriste, što je, sa njihove strane, prirodno.
Jedino simbioza (fuzija) mladih i starih dovodi do demokratije, ekonomskog boljitka i održivosti. U stare ubrajam i srednjovječne. Jednostavno – balans, osjećaj mjere, equilibrium, optimizacija… ODRŽIV SISTEM (ORGANIZAM) = SNAGA + GLAVA.
Ali, to je već stvar zrelosti, kulture i civilizacijskog dometa društva, koji su različit pojam od duge istorije, bistrih pojedinaca ili tradicionalističkih normi.
