U prvoj epizodi serijala Sken BiznisCG otvaramo pitanje kadrovskog potencijala Crne Gore, u susret primjeni Zakona o privrednim društvima, kroz primjer jednog od najvažnijih državnih preduzeća – Rudnika uglja Pljevlja. Kompanije koja je decenijama bila simbol državne inertnosti, političkog kadrovanja i zastarjelih industrijskih modela.
A onda se pojavio Nemanja Laković – čovjek koji je u sektor, u kojem se, od 1952. godine osnivanja, nije ništa promijenilo, unio dozu preduzetničke energije i menadžerskog pogleda koji se rijetko viđa u javnim sistemima.
Ustvari, uopšte se ne viđa.
Laković, po obrazovanju politikolog, a po formatu menadžer sa vizijom, pokazao je da ni fakultetska diploma ni birokratski maniri nijesu presudni, već vizija i odlučnost da se stvari pokrenu.
Od prvog dana na čelu Rudnika uglja pokazao je spremnost da se uhvati u koštac sa problemima koje su mnogi prije njega samo prekrivali ćutnjom – od višedecenijske zavisnosti od Termoelektrane, složenog projekta preusmjeravanja rijeka, preko socijalnih tenzija, asfaltnih baza, pa do izazova pravedne tranzicije u kojoj bi, Pljevlja i Crna Gora morala da pronađe balans između ekologije i ekonomije.
U njegovom mandatu prvi put se ozbiljno govori o diversifikaciji poslovanja Rudnika, o novim biznis linijama, o ulaganjima u obnovljive izvore energije, o čuvanju radnih mjesta i društvenoj odgovornosti.
Laković ne govori floskule, govori brojevima, planovima, rokovima – i to u vremenu kada je lakše pričati o prošlosti nego preuzeti odgovornost za budućnost.
I dok većinska javnost prepoznaje njegovu ulogu, Odbor direktora Rudnika uglja ostaje u potpunom medijskom mraku.
Za većinu građana, pa i privredne javnosti, to tijelo kao da ne postoji – bez javnih istupa, bez prepoznatljivih odluka, bez inicijativa.
Ono što se može reći sa sigurnošću jeste da Nemanja Laković svoj posao shvata ozbiljno i profesionalno.
On ne pokušava da se dodvori, već da uradi.
Ne gradi karijeru kroz medijske fraze, već kroz konkretne procese koji bi trebalo da Rudnik uvedu u novo poglavlje – poglavlje opstanka i transformacije. Naročito zbig toga što je dobar dio zemalja zapadne Evrope zatvorio svoje rudnike uglja.
U ovom trenutku, teško je naći sličan primjer u državnim preduzećima – čovjeka koji ima i energiju i rezultat, i plan i kredibilitet. I ličnu hrabrost koju je demonstrirao prilikom otpora krupnom kapitalu u Crnoj Gori.
Da li će ga sistem prepoznati i nagraditi većim izazovom, tek će se vidjeti, ali se jedno već sada može reći da je Laković zreo za dalji napredak u složenoj hijerarhiji najveće crnogorske razvojne šanse, a to je sektor energetike.
Bojan OBRENIĆ
(Nastaviće se)