Poslanici 24. avgusta o antimafija zakonu: Goniti i notare, advokate, izvršitelje i službenike koji su svjesno legalizovali i prikrivali imovinu stečenu kriminalom

Piše: Bojan OBRENIĆ

Predlog zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću, o kojem bi Skupština Crne Gore trebalo da raspravlja 24. avgusta, mogao bi predstavljati važan korak u borbi protiv organizovanog kriminala. Ali, ako država zaista želi da udari tamo gdje kriminal najviše boli – u novac i imovinu – onda se finansijske istrage ne bi smjele završavati samo na kriminalcima i formalnim vlasnicima njihove imovine.
Moralo bi se utvrđivati i ko im je pomogao da kriminalni novac pretvore u naizgled zakonitu kuću, stan, zemljište, firmu ili drugu imovinu.
To znači da bi pod lupom tužilaštva, kada postoje konkretni dokazi o svjesnom pomaganju, morali biti i notari, advokati, javni izvršitelji, službenici katastra i drugi državni ili lokalni službenici i nosioci javnih ovlašćenja koji su omogućavali da se kriminalno stečena imovina prenese, prikrije ili upiše kao naizgled legalna.
Naravno, sama činjenica da je advokat sastavio ugovor, notar ga ovjerio ili službenik izvršio upis ne može značiti da je počinjeno krivično djelo. Ali kada postoje dokazi da je neko znao šta radi i svjesno učestvovao u prikrivanju kriminalne imovine, država ne bi smjela da se zadovolji samo njenim oduzimanjem.

Treba ispitati i pomagače.

Zakon već otvara vrata za praćenje čitavog lanca
Vlada Crne Gore utvrdila je Predlog zakona 7. avgusta 2026. i dostavila ga Skupštini uz predlog da bude donesen po hitnom postupku.
Jedna od ključnih novina jeste snažniji sistem finansijskih istraga i proširenog oduzimanja.
Predlog propisuje da se imovinska korist može oduzeti ne samo neposredno od učinioca već, pod zakonom određenim uslovima, i od pravnih prethodnika, pravnih sljedbenika, članova porodice i trećih lica ako se utvrdi da su znali, mogli da znaju ili bili dužni da znaju da je cilj prenosa ili sticanja imovine izbjegavanje njenog oduzimanja.
Zakon ide i korak dalje: kao naročito sumnjive prepoznaje situacije u kojima je imovina prenesena bez naknade ili za cijenu koja očigledno ne odgovara njenoj stvarnoj vrijednosti, kao i slučajeve kada je imovina formalno prenesena na drugo lice, ali je kriminalac nad njom zadržao stvarnu kontrolu.
To su upravo mehanizmi koji se mogu koristiti za prikrivanje stvarnog vlasništva.
Međutim, ostaje pitanje: šta sa ljudima koji su takve poslove svjesno omogućavali?
Oduzeti kuću – ali istražiti i ko je omogućio njen upis
Ako finansijska istraga utvrdi da je određena vila, stan, zemljište ili poslovni prostor kupljen novcem stečenim kriminalom, posao države ne bi trebalo da bude završen pravosnažnim oduzimanjem te nekretnine.
Trebalo bi rekonstruisati kompletan pravni put te imovine.
Ko je pripremio dokumentaciju?
Ko je sastavio ugovor?
Ko je izvršio ovjeru?
Ko je omogućio prenos?
Ko je donio rješenje na osnovu kojeg je izvršen upis?
Da li je korišćena lažna ili fiktivna dokumentacija?
Da li je cijena bila očigledno nesrazmjerna stvarnoj vrijednosti?
Da li je formalni kupac ili vlasnik bio samo paravan, dok je stvarnu kontrolu zadržao pripadnik kriminalne organizacije?
I konačno – da li je neko od profesionalaca ili službenih lica znao da učestvuje u takvoj operaciji?
Ako postoje dokazi da jeste, tužilaštvo bi moralo da ispita postoje li elementi krivične odgovornosti tog lica.
Jer kriminalna imovina rijetko sama od sebe dobije uredan ugovor, ovjeru, rješenje i upis u javnu evidenciju.

Tužilac dobija široke mogućnosti

Predlog zakona daje državnom tužiocu centralnu ulogu u finansijskoj istrazi.
Tužilac rukovodi istragom i može usmjeravati policiju, jedinicu koja se bavi sprečavanjem pranja novca i finansiranja terorizma, vojnu policiju, poreske i carinske organe, kao i druge nadležne institucije, radi otkrivanja i dokazivanja imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću.
Još značajnije, državni organi, organi državne uprave i lokalne samouprave, pravna lica koja vrše javna ovlašćenja i drugi subjekti dužni su da bez odlaganja dostave podatke potrebne za otkrivanje i identifikovanje kriminalne imovine.
Finansijska istraga nije ograničena samo na dokaze iz osnovnog krivičnog predmeta. Predlog omogućava korišćenje podataka i dokaza iz drugih krivičnih postupaka, ali i poreskih, finansijskih i drugih upravnih postupaka ako su značajni za pronalaženje kriminalne imovine.
A ako dokazi pokažu da je kriminalna imovina prenesena na lice koje prvobitno nije bilo obuhvaćeno istragom, državni tužilac može finansijsku istragu proširiti i na to lice.
To znači da zakonski mehanizam za praćenje novca postoji.
Sada ga treba koristiti i za otkrivanje mreže koja je kriminalnom kapitalu omogućavala ulazak u legalne tokove.

Ne praviti kriminalce od ljudi koji su radili svoj posao

Pri tome je neophodno napraviti jasnu granicu.
Nijedan advokat ne smije biti gonjen samo zato što je zastupao osobu koja je kasnije osuđena za kriminal. Pravo na odbranu je osnovno pravo.
Isto tako, notar ne može odgovarati samo zato što je ovjerio pravni posao za koji je u tom trenutku imao formalno urednu dokumentaciju, niti službenik katastra zato što je postupio po pravno valjanoj ispravi.
Predlog zakona i sam poznaje pojam „savjesnog trećeg lica“ – lica koje u vrijeme sticanja određenog prava nije znalo, nije moglo da zna niti je bilo dužno da zna da je imovinska korist stečena kriminalnom djelatnošću.
Upravo bi taj princip morao da bude granica.
Profesionalno obavljanje posla nije kriminal.
Ali svjesno pomaganje kriminalcu da prikrije kriminalnu imovinu ne može se zaklanjati iza profesije, funkcije ili službenog pečata.
Posebno provjeravati „profesionalne pomagače“
Zato bi tokom skupštinske rasprave trebalo razmotriti mogućnost da se zakon dodatno ojača obavezom da se, kada se otkrije kriminalna imovina, ispita i čitav lanac njenog sticanja, prenosa i evidentiranja.
Ako se u tom lancu pojave indicije da je notar, advokat, javni izvršitelj, katastarski ili drugi službenik namjerno učestvovao u fiktivnom pravnom poslu, prikrivanju stvarnog vlasnika, nezakonitom prenosu ili upisu, zaobilaženju zabrane raspolaganja ili drugoj radnji čiji je cilj bio prikrivanje kriminalne imovine, finansijska istraga ne bi smjela da zatvori oči pred tim činjenicama.
Takva saznanja trebalo bi dostaviti nadležnom tužilaštvu radi ocjene postoji li osnov za pokretanje posebnog krivičnog postupka.
I to je važno naglasiti: oduzimanje kriminalne imovine i krivična odgovornost pomagača nijesu ista stvar.
Jednim postupkom država vraća ono što je stečeno kriminalom.
Drugim utvrđuje da li je neko svojim svjesnim postupanjem omogućio da kriminalna imovina bude prikrivena ili predstavljena kao zakonita.

Bez pomagača nema ozbiljnog pranja kriminalnog kapitala

Organizovani kriminal odavno nije samo čovjek sa torbom novca.
Ozbiljan kriminalni kapital traži ugovore, firme, račune, nekretnine, formalne vlasnike, punomoćja, ovjere, rješenja i upise.
Zbog toga borba protiv kriminalne imovine ne može biti potpuna ako se država bavi samo onim ko je novac zaradio kriminalom, a ne pita ko mu je pomogao da taj novac dobije legalno lice.
Upravo zato bi Predlog zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću trebalo posmatrati kao početak mnogo šire promjene.
Oduzeti kriminalcu stan, vilu, firmu ili milione na računu jeste udar na njegovu ekonomsku moć.
Ali ako notar, advokat, izvršitelj ili državni službenik koji je svjesno i protivzakonito pomogao da se ta imovina prikrije ili legalizuje nastavi nesmetano da radi isti posao za nekog drugog, država je presjekla samo jednu granu.
Pravi antimafijaški zakon mora da presiječe i mrežu koja kriminalnom novcu omogućava da iz podzemlja uđe u legalni sistem.