(Piše: Predrag Zečević, ekonomski analitičar)
U dalekom Zalivu Ujedinjeni Arapski Emirati gomilaju kapital i traže novu destinaciju za ulaganja, dok se na drugom kraju svijeta, u maloj Crnoj Gori, vodi žustra polemika o tome da li su ta ulaganja spas ili prokletstvo.
Na jugu zemlje, beskrajnih 12 kilometara Velike plaže u Ulcinju – jednom od najdragocjenijih prirodnih resursa na obali – postali su poprište nadmetanja između vizije o turističkom raju i bojazni od “prodaje porodičnog srebra”. Istovremeno, na sjeveru Crne Gore, u planinama Bjelasice i Sinjajevine, oživljavaju se planovi za ski-centre svjetske klase. Takvi ambiciozni poduhvati, podržani kapitalom iz Emirata u vrijednosti više milijardi eura, podijelili su vladu, opoziciju, građane i nevladine organizacije. Da li je riječ o istorijskoj razvojnoj šansi koja se ne propušta ili o riziku po javni interes i prirodna bogatstva?
Širi ekonomski i geopolitički kontekst
Investicije iz UAE nijesu slučajno stigle u fokus crnogorske javnosti. Emirati posljednjih godina strateški ulažu širom svijeta – od luksuznih gradova na vodi u Srbiji i Albaniji, do luka, nekretnina i turističkih rizorta na Mediteranu. Ove investicije često nose i geopolitičku težinu: dolaze iz države koja želi da širi svoj ekonomski uticaj van Bliskog istoka i pozicionira se kao globalni igrač. Za malu ekonomiju poput crnogorske, partnerstvo sa investitorima koje “stoji država UAE” – kako je to istakao premijer Milojko Spajić – djeluje privlačno. Crna Gora time dobija potvrdu da je “važna investiciona destinacija i ozbiljan partner” u očima jednog od finansijski najmoćnijih svjetskih aktera.
Ovakav širi kontekst objašnjava zbog čega crnogorska vlast s entuzijazmom gleda na dogovor sa UAE. Manjak domaćeg kapitala i usporen razvoj čine inostrane milijarde ne samo dobrodošlim, već i neophodnim pokretačem ekonomije. Emiratski ulagači, predvođeni gigantima poput kompanija Eagle Hills i Emaar Properties, već su ostavili traga u regionu – od projekta Belgrade Waterfront (Beograd na vodi) u susjednoj Srbiji do najavljene transformacije luke Drač u Albaniji. Sada su, čini se, spremni da dio svog ulaganja usmjere i u Crnu Goru, uz političku podršku obije države. U Abu Dabiju je krajem marta potpisan međudržavni sporazum o saradnji u oblasti turizma i nekretnina koji treba da omogući realizaciju “dva velika turistička projekta – jednog na jugu, jednog na sjeveru” zemlje. Taj sporazum, uz garancije Vlade UAE, postavio je temelje za mega-poslove čija se vrijednost okvirno procjenjuje na bruto efekat od 20 do 30 milijardi eura.
Naravno, ovako ogromne cifre izazivaju pažnju i šire javnosti i međunarodnih posmatrača. U njih su uključena i geopolitička pitanja – od uticaja na stabilnost regiona, do usklađenosti sa propisima Evropske unije koju Crna Gora nastoji da dostigne. EU posmatra kako će Crna Gora balansirati privlačenje vanevropskog kapitala s poštovanjem evropskih pravila o tržišnoj konkurenciji i zaštiti životne sredine. U takvoj atmosferi, ulaganja iz Emirata posmatraju se ne samo kao poslovni poduhvat, već i kao strateško odmjeravanje ekonomskog suvereniteta zemlje.
Vizija Vlade: “Istorijski projekat” za razvoj
Vlada Crne Gore, predvođena premijerom Spajićem, predstavlja sporazum sa Emiratima kao istorijsku šansu za ubrzani razvoj. Prema njihovoj viziji, ulaganja iz UAE transformisaće crnogorsku obalu i planine, uz poštovanje lokalnih potreba i bez otuđenja državne imovine. Premijer naglašava da “nema prodaje zemljišta”, već da država namjerava da bude suvlasnik i partner u projektima kroz dugoročni zakup. Kako kaže Spajić, praksa rasprodaje teritorije strancima postaje prošlost – umjesto toga, zemlja bi ušla u zajedničko ulaganje sa investitorima, čime bi zadržala određenu kontrolu i ostvarila trajni prihod od korišćenja resursa.
Konkretniji obrisi vladinih planova počeli su se pojavljivati u javnosti. Za lokaciju na jugu odabrana je upravo Velika plaža kraj Ulcinja – prostrana pješčana rivijera idealna za gradnju hotelskih kompleksa, marina i prateće infrastrukture. Premijer entuzijastično opisuje moguće benefite: izgradnju “najmodernije marine, rekonstrukciju Starog grada Ulcinja, najsavremenije bolnice, pa čak i aerodroma”. Takav turistički grad na obali, po vladinoj računici, privukao bi posjetioce iz Zapadne Evrope, produžio sezonu i donio enormnu dobit državi. Spajić je čak iznio procjene da bi dividende od ovakvog projekta bile dovoljne da se značajno unaprijedi zdravstvena infrastruktura širom zemlje.
Za sjever je u planu veliki zimski turistički kompleks – novi ski-centri i prateći kapaciteti na planinama. Iako precizna lokacija još nije javno potvrđena, premijer je nagovijestio da sjeverne opštine imaju ogroman potencijal u zimskom turizmu. Projekti o kojima se govori uključuju razvoj skijališta na Bjelasici, moguće nove staze i žičare na lokacijama Cmiljača i Žarski (Bijelo Polje i Mojkovac), povezivanje sa postojećim centrom Kolašin 1600, pa čak i gradnju pratećeg aerodroma u Beranama. Lokalnim samoupravama je dato da kandiduju ideje, od kojih su se izdvojile i one o valorizaciji planinskih visoravni Sinjajevine i Bogićevice na krajnjem sjeveru. Vladini predstavnici ističu da bi takav projekat donio više milijardi eura investicija godišnje, a u budžet Crne Gore stotine miliona kroz poreze i naknade.
U javnim nastupima, premijer Spajić i ministri pokušavaju razuvjeriti skeptike tvrdeći da će sve biti urađeno u skladu sa zakonima i uz maksimalnu korist za građane. Spajić poziva na uzdržavanje od “populizma” i “teorija zavjere”, uvjeravajući da su “procedure jasne, kao i pravila” kada je država poput UAE uključena. “Investitore moramo tretirati jako dobro, biti pažljivi. … Mislim da ovu priliku ne treba da ispustimo. Ako je investitor koji može da uloži 20 ili 30 milijardi nepoželjan ovdje, šta onda da očekujemo?” – poručuje premijer, jasno staveći do znanja da bi odbacivanje ovakvog kapitala za njega bilo ravno ekonomskom suicidu. Drugim riječima, Vladina poruka glasi da Crna Gora ne smije propustiti priliku da jednim potezom riješi višegodišnje infrastrukturne i razvojne probleme, uz pomoć dokazanih “igrača” iz globalnog biznisa.
Argumenti opozicije i lokalnih čelnika: protiv “rasprodaje države”
Nasuprot optimizmu Vlade, opozicija i dio lokalnih vlasti izražavaju duboku sumnju u ovaj aranžman. Glavna kritika odnosi se na netransparentnost i legalnost sporazuma. Upozoravaju da je međudržavni sporazum s Emiratima sklopljen brzopleto, iza zatvorenih vrata, te da zaobilazi standardne zakonske procedure. Predsjednik države Jakov Milatović javno je upozorio da sporazum, u obliku kako je predstavljen, praktično suspenduje više ključnih zakona Crne Gore – poput Zakona o državnoj imovini, Zakona o javnim nabavkama i Zakona o zaštiti konkurencije – što bi ga činilo neustavnim i nezakonitim. Opozicione stranke tvrde da se time uvodi “država u državi” za investitore iz UAE, kojima bi se dale izuzetne pogodnosti van domaćeg pravnog okvira.
Posebno glasno protivljenje stiže iz Ulcinja, gdje bi trebalo da nikne južni turistički kompleks. Lokalna samouprava – inače u rukama opozicionih stranaka – oštro se usprotivila planu da se Velika plaža praktično prepusti jednom investitoru. Skupština opštine Ulcinj je krajem marta jednoglasno odbacila vladinu najavu, uz poruku da se radi o “nakaradnoj prodaji Velike plaže” koja krši i zakone i prostorni plan ove opštine. Omer Bajraktari, bivši gradonačelnik Ulcinja i čelnik lokalnog odbora pokreta URA, poručio je tom prilikom: *“Nijesmo protiv investicija, ali jesmo protiv ovakvog načina valorizacije i namjere da se čitava Velika plaža daje jednom investitoru na netransparentan i nezakonit način, pretvarajući cijelu zonu u privatan i nedostupan posjed”. Ovakav stav slikovito izražava glavnu bojazan kritičara – da bi čitavo područje koje je sada javno dobro moglo postati “privatno carstvo” zatvoreno za građane, i to na gotovo vjekovni period zakupa od 99 godina kako se nezvanično pominje.
Ni predstavnici opozicije na državnom nivou ne spore potrebu za investicijama, ali zahtijevaju drugačiji pristup. Lideri nekih partija traže da se ovakav megaprojekat rasvijetli kroz javnu raspravu u Skupštini, uz učešće stručnjaka i uz poštovanje evropskih standarda. Dritan Abazović, predsjednik pokreta URA i bivši premijer, otišao je korak dalje podnoseći krivičnu prijavu protiv premijera Spajića zbog sumnje da je sporazum štetan i protivan evropskim direktivama koje ograničavaju ovakve poslove bez javnog tendera. Čak se i u okviru vladajuće većine čuju rezervisani tonovi: manja koaliciona partnerstva, poput zeleno orijentisanih partija, tražila su dodatna pojašnjenja i garancije da prirodna bogatstva neće biti ugrožena. Za mnoge u opoziciji, ovakav sporazum odiše “mirisom” potencijalne korupcije – jer gdje god postoji manjak transparentnosti i pogodovanje jednom investitoru, postoji i rizik da su posrijedi dilovi iza scene koji donose korist nekolicini moćnika, a ne građanima.
Vrijedi pomenuti i da se u polemiku uključio i faktor etničko-političkih tenzija. Pojedini predstavnici prosrpskih stranaka (poput Demokratske narodne partije) spočitavaju da se milijarde planiraju ulagati pretežno u krajeve gdje Srbi nijesu većina (Ulcinj na jugu, područja na sjeveru sa bošnjačko-albanskim stanovništvom), te populistički zahtijevaju da se “pola investicije usmjeri i na sjever gdje žive Srbi”. Iako ovakvi zahtjevi nemaju formalnu težinu, oni ilustruju koliko je politička atmosfera usijana – svaka grupa želi osigurati da njihovi regioni i interesi ne budu zapostavljeni ukoliko novac iz Emirata poteče u Crnu Goru.
Stav građana i NVO: zahtjev za transparentnost i zaštitu resursa
Građani i nevladine organizacije predstavljaju treću, jednako važnu stranu u ovom sukobu. Dok vlada i opozicija razmjenjuju optužbe, dio javnosti organizovao je proteste i peticije za očuvanje Velike plaže i drugih prirodnih dobara. Mnogi građani, naročito u Ulcinju, osjećaju se isključenima iz procesa odlučivanja o sudbini svog kraja. Velika plaža za njih nije samo ekonomski resurs već i dio identiteta i životnog prostora. Због toga su reagovali emotivno na mogućnost da se čitava obala u njihovom gradu ustupi strancima. Protesti na ulcinjskoj rivijeri i burne tribine pokazali su da javnost zahtijeva objašnjenja: šta tačno investitor namjerava, pod kojim uslovima, i kakva korist će ostati lokalnoj zajednici?
Nevladine organizacije, posebno one usmjerene na zaštitu životne sredine i transparentnost, artikulisale su ove brige u vidu formalnih zahtjeva vlastima. Grupa uglednih NVO – među kojima su Centar za zaštitu ptica (CZIP), MANS (protiv korupcije), Green Home i druge – uputila je otvoreno pismo poslanicima Skupštine tražeći hitnu reviziju i obustavu sporazuma sa UAE. Oni upozoravaju da sporazum *“otvara prostor za dugoročni zakup i tzv. valorizaciju najvrjednijih prirodnih lokaliteta u Crnoj Gori, bez transparentnih procedura, javnog uvida i učešća građana”*. Takav pristup, navodi se u pismu, može imati nesagledive posljedice po javni interes, očuvanje prirodnih resursa i vladavinu prava, a u suprotnosti je i sa evropskim zakonodavstom i principima održivog razvoja lokalnih zajednica.
Posebno je alarmantna konstatacija NVO da se sporazum ne odnosi isključivo na Veliku plažu. On, naime, kroz opšta formulacije omogućava slične aranžmane i na drugim lokacijama – Buljarica, Jaz, Luštica i drugim atraktivnim djelovima obale – bez prethodnog informisanja javnosti. Ovakav “blanko ček” za investitore iz UAE budi sumnju da bi čitava obala, pa i pojedina planinska područja, mogli doći pod privatnu kontrolu bez javnog nadmetanja. NVO sektor podsjeća da Crna Gora već ima loša iskustva sa netransparentnim investicijama: od davanja u dug zakup ostrva i plaža, preko projekata gdje su investitori ostavljali nedovršene objekte i dugove, do mogućih slučajeva pranja novca.
Upravo na tu opasnost ukazuje MANS, ističući da sporazum zbog svog karaktera van okvira domaćih zakona otvara “mogućnosti za sumnjivi kapital” sumnjivog porijekla koji bi se preko navodnih investicija plasirao u zemlju.
Zahtjevi građana i NVO mogu se sažeti u nekoliko ključnih tačaka. Prvo, traži se puna transparentnost – da se objave sve odredbe sporazuma sa UAE, uključujući obaveze države, garancije investitora, vremenske rokove i studije izvodljivosti. Drugo, insistira se na poštovanju zakona i planskih dokumenata: bilo kakav projekat mora se uklopiti u postojeće prostorne planove i propise o zaštiti životne sredine, a ne da se zbog projekta mijenjaju zakoni ad hoc. Treće, zahtijeva se uključivanje stručne javnosti i lokalnih zajednica u odlučivanje – kroz javne rasprave, referendume ili savjetodavna tijela – kako bi se glas građana čuo prije nego što odluke padnu. Četvrto, ekologija se stavlja u centar: Crna Gora je ustavom definisana kao ekološka država, te svaki projekat mora proći rigorozne provjere uticaja na životnu sredinu. Velika plaža je jedinstveni ekosistem (stanište ptica, pjeskovite dine, rijeka Bojana) i njeno narušavanje moglo bi ugroziti biodiverzitet i održivi eko-turizam, upozoravaju ekolozi.
Sa druge strane, postoji i dio građana koji – premda tiši – vidi priliku za sebe u ovim investicijama. Nezaposlenost na sjeveru i nerazvijenost Ulcinja čine da mnogi pozdravljaju svaku inicijativu koja obećava nova radna mjesta. Za njih, protivljenje velikim projektima djeluje kao luksuz koji siromašnija zajednica ne može priuštiti. Oni poručuju da Crna Gora ne smije ostati vječito zapela u birokratiji i da bi preoštra ograničenja otjerala i ono malo investitora što pokucaju na vrata. Ova linija razmišljanja bliža je stavu Vlade, ali dolazi iz pragmatičnih pobuda svakodnevice: ljudi žele poslove, puteve, bolnice – a sve to je, u konačnici, Vlada i obećala kroz sporni projekat.
Potencijalne ekonomske koristi naspram rizika
Kada se saberu argumenti svih strana, jasno se ocrtava dijapazon potencijalnih koristi, ali i rizika koje ulaganja iz UAE nose. Kao ekonomski analitičar, smatram da je objektivno sagledavanje i tefter dobiti i gubitaka od ključne važnosti prije donošenja odluka ovog kalibra.
Ekonomske koristi i šanse nesumnjivo postoje. Ulaganje od bruto 30 milijardi eura, ako bi se realizovalo u najavljenom obimu, višestruko nadmašuje godišnji BDP Crne Gore. To znači ogroman injekciju kapitala u privredu: građevinski sektor bi procvjetao, otvorila bi se hiljade radnih mjesta tokom izgradnje, a kasnije u turizmu, ugostiteljstvu i uslugama. Izgrađena infrastruktura – od hotela visokih kategorija do puteva i aerodroma – ostala bi trajno dobro koje unapređuje kvalitet života i privlači i druge investitore. Primjeri projekata poput Porto Montenegra u Tivtu ili Luštica Bay kod Herceg Novog pokazuju da razvoj turističke ponude može donijeti značajan priliv stranih gostiju i deviza, uz efekat prelivanja na lokalnu ekonomiju (npr. poljoprivrednici koji snabdijevaju hotele, mala preduzeća koja pružaju razne usluge turistima i sl.).
Takođe, partnerstvo sa renomiranim kompanijama kao što su Eagle Hills i Emaar moglo bi pomoći transferu znanja i tehnologije – od modernih građevinskih standarda do upravljanja složenim turističkim kompleksima. Ne treba zanemariti ni geopolitički benefit: dolazak UAE investicija može podstaći i druge zemlje Zaliva ili Azije da vide Crnu Goru kao ozbiljnu destinaciju, a i same integracije sa zapadnim tržištima mogu se ubrzati ako zemlja postane uspješna priča o investicionom bumu. Vlada računa i na fiskalne prihode: porezi, PDV od gradnje i turizma, koncesione naknade i potencijalna dobit od suvlasništva u projektu punili bi državnu kasu dugoročno. Premijer je pomenuo cifru od 500 miliona eura godišnje prihoda za državu od jednog projekta na sjeveru, što bi dramatično popravilo javne finansije i možda smanjilo zavisnost od zaduživanja.
S druge strane, rizici i potencijalni troškovi također su ogromni. Gubitak suvereniteta nad resursima je prvi na listi briga – i to ne samo nominalno pravno (jer Vlada tvrdi da neće prodati zemlju), već suštinski. Zakup na 90 godina malo se razlikuje od prodaje; cijela jedna generacija građana mogla bi odrasti, ostarjeti i umrijeti, a da Velika plaža ostane “tuđe dvorište” ograđeno rampama ekskluzivnog rizorta. Time bi se nepovratno izmijenio način korišćenja javnog dobra. Hoće li prosječan građanin Ulcinja ili Crne Gore moći slobodno da kroči na tu plažu, da tu postavi peškir ili peca ribu u Bojani, kao što su decenijama mogli? Ili će mu to biti dopušteno samo ako radi kao poslužitelj u luksuznom hotelu? To su pitanja kvaliteta života i jednakog prava pristupa resursima, koja se ne smiju zanemariti.
Ekološki rizici su takođe realni. Gradnja velikog kompleksa na pješčanoj obali može poremetiti fragilan ekosistem Ade Bojane i Ulcinjske solane obližnje – staništa ptica migratornih i lokalnih. Uprkos obećanjima investitora da će poštovati ekološke standarde, praksa pokazuje da veliki graditeljski zahvati neizbježno ostavljaju posljedice (erozija plaže, zagađenje, pritisak na vodne resurse i kanalizaciju, povećanje otpada). Na sjeveru, ski-centri mogu ugroziti netaknutu prirodu planina ako se ne planiraju pažljivo – siječe se šuma za staze, mijenja se režim voda, smeta divljim životinjama. Održivi razvoj nalaže da se ovakvi rizici pomno izvažu i spriječe preventivno, ali to iziskuje vrijeme i studije koje se ne mogu preskočiti u jurnjavi za investicijom.
Pravna nesigurnost je treći ključni rizik. Ukoliko sporazum sa UAE zaista predviđa posebne uslove mimo crnogorskih zakona, kako tvrde kritičari, to potencijalno znači stvaranje presedana koji podriva vladavinu prava. Danas će zakon da se savije za bogatog emira, a sjutra možda za nekog drugog ko ima milijarde – i tako država gubi kredibilitet pravne jednakosti za sve. Ujedno, ako bi se poslove dodjeljivali mimo tendera, domaće kompanije bile bi diskriminisane i gubile šansu da učestvuju ili budu podizvođači. Strateški posmatrano, prevelika zavisnost od jednog investitora ili jedne zemlje takođe je rizična: ako dođe do političkih trzavica ili ako projekat propadne, Crna Gora bi se mogla naći i bez investicije i sa narušenim resursom, a mogućnosti za pravni spor protiv stranog partnera u takvim “specijalnim režimima” su neizvjesne.
Lokalne zajednice mogle bi paradoksalno proći i loše ako se njihovi interesi ne ukalkulišu od početka. Primjer Ulcinja je znakovit – veliki projekat bi potencijalno doveo masovni hotelski smještaj koji može potisnuti ili preuzeti poslove malih privatnih izdavaoca apartmana, lokalnih ugostitelja ili plažnih barova. U već citiranom slučaju Ulcinja, lokalni zakupci plaža već su se pobunili kada je kompanija Eagle Hills na tenderu ponudila višestruko veće iznose za zakup pojedinih djelova obale, praktično ih istisnuvši iz posla. Oni to vide kao “otimanje hljeba” lokalnom stanovništvu i bojazan je da će slično biti i sa drugim djelatnostima – veliki resort može imati svoje restoranе, marine, prodavnice, čime profit odlazi stranim investitorima, dok domicilno stanovništvo ostaje da radi niže plaćene poslove. Sjever Crne Gore se takođe pita hoće li eventualni ski-kompleks značiti da samo strani kapital gradi hotele na Bjelasici, dok će lokalni stanovnici možda dobiti put i žičaru, ali malo udjela u dobiti od turizma.
Kako razriješiti sukob – održivi put naprijed
Sukob oko investicija iz UAE došao je do tačke u kojoj dalje konfrontacije mogu samo nanijeti štetu – i razvoju i demokratiji. Umjesto rovovske borbe “za ili protiv”, Crnoj Gori je potreban promišljеn kompromis koji će pomiriti legitimne težnje za ekonomskim napretkom s jednako legitimnom potrebom da se zaštite javni interes i prirodni resursi. Vjerujem da rješenje leži u tri ključna koraka.
Prvo, transparentno preispitivanje ugovora koji će nastati kao posljedica Sporazuma. Vlada bi trebala da, u saradnji sa parlamentom, stručnjacima i NVO sektorom, preispita sporne odredbe dogovora sa Emiratima. Sve što je u suprotnosti sa domaćim zakonima i EU standardima mora se izmijeniti ili precizno definisati. Ako investitor zaista ima dobre namjere, pristaćе na jasna pravila igre koja važe za sve. To može značiti skraćenje perioda zakupa (npr. umjesto 90 na 30 ili 49 godina uz mogućnost produženja ako se ispune uslovi), uključivanje klauzula o zaštiti životne sredine i obavezama investitora da poštuje domaće propise o radu, zaštiti prirode itd. Takođe, svaki pojedinačni projekat (bilo Velika plaža ili ski-centar) mora proći kroz poseban ugovor ili koncesioni akt koji će odobriti parlament, čime se uvodi demokratska kontrola. Interes države se može zaštititi i stepeničastom realizacijom: umjesto da se odjednom da ogroman kompleks, projekat se može fazovati – npr. prvo manji pilot-projekat, pa tek nakon dokazivanja investitorovih kapaciteta i koristi, prelazak na sledeću fazu. To umanjuje rizik od “ucjene” da je sve već dato pa nema nazad.
Drugo, garancije za zaštitu prirode i lokalnih zajednica. U svaki plan mora se integrisati održivi razvoj. To znači ustanoviti strogo zaštićene zone i limite gradnje na Velikoj plaži – npr. zabraniti gradnju u ekološki najosjetljivijim djelovima dune, ostaviti širok pojas pristupa moru koji ostaje javno dobro, obavezati investitora na mjere kompenzacije (pošumljavanje, ulaganje u Nacionalne parkove, monitoring uticaja). Slično za planinski turizam: razvoj skijališta da, ali bez devastacije – uz zaštitu šuma i vode, korišćenje zelene energije, zimski turizam koji neće ugroziti ljetnje ispaše i tradicionalni način života mještana. Lokalne zajednice moraju biti partneri u projektu, ne puki posmatrači. To podrazumijeva da opštine poput Ulcinja dobiju ulaganja u komunalnu infrastrukturu (npr. fabriku za prečišćavanje otpadnih voda, nove puteve, bolju vodosnabdijevanje) kao dio investicionog paketa – što je zapravo i sam ulcinjski gradonačelnik Nimanbegu naglasio tražeći most na Bojani, marinu i auto-put prije nego što pristane na rizort. Takođe, može se ugovoriti da određeni procenat zaposlenih budu lokalno stanovništvo ili da se dio profita ulaže nazad u lokalni fond za razvoj zajednice.
Treće, stalni nadzor i fleksibilnost u primjeni. Čak i uz najbolji ugovor, važno je uspostaviti mehanizam nadgledanja realizacije projekata. To može biti nezavisno tijelo sastavljeno od predstavnika države, investitora i civilnog sektora, koje bi pratilo ispunjava li se svaki segment dogovora – od finansijskih ulaganja do ekoloških standarda – i podnosilo redovne izvještaje javnosti. Ukoliko investitor ne ispuni svoje obaveze u zadatom roku (recimo, ne izgradi predviđeni objekat, ili se ispostavi da sredstva nijesu onolika koliko je obećano), moraju postojati penali ili čak mogućnost raskida ugovora bez velikih posljedica po državu. Drugim riječima, pravna zaštita interesa Crne Gore mora biti ugrađena od početka, koliko god to može zvučati nepopularno za drugu stranu. Ozbiljni i dobronamjerni investitori neće bježati od klauzula koje štite partnera – naprotiv, i za njih je bolje da znaju da su projekti dobro prihvaćeni u domaćoj javnosti.
Zaključak
Slučaj investicija iz Emirata u Crnoj Gori postao je mnogo više od ekonomskog pitanja – on je lakmus test za to kakvu budućnost želimo. S jedne strane, tu je vizija modernizacije, otvaranja prema svijetu i ubrzanog razvoja, koja zavodi obećanjima o blagostanju. S druge strane, tu je oprez koji nas podsjeća da se nacionalno blago i vladavina prava ne smiju žrtvovati zarad brzog profita. Kao neko ko godinama prati ekonomske trendove u regionu, uvjeren sam da ova dilema nije nerešiva suprotnost. Upravo naprotiv – najbolji rezultati se postižu kada se pomire investicije i institucije, kapital i kontrola.
Crna Gora ima šansu da iz ovog burnog procesa izađe i bogatija i mudrija. Bogatija – ako se projekti realizuju uz pravedan dil, donoseći posao i napredak građanima. Mudrija – ako izdejstvuje uslove kojima će pokazati da zna čuvati svoj identitet i prirodu, čak i dok gradi nove hotele i ski-staze. Uspjeh će biti ako za desetak godina možemo reći da je Velika plaža i dalje prepoznatljivo prelijepa i dostupna svima, ali sa boljom ponudom za turiste i većim prihodima za Ulcinj i državu. I da je sjever živnuo, ali da planinske ljepote nijesu unakažene, već da lokalno stanovništvo prosperira u novim ski-centrima.
Da bi se to postiglo, sve sukobljene strane moraju napraviti iskorak iz rovova. Vlada treba da uvaži legitimne kritike i pokaže državničku širinu korigujući proces dogovora sa investitorom. Opozicija i NVO treba da priznaju potencijalne koristi i da konstruktivno pomognu definisanju boljih uslova umjesto da apriori odbijaju svaki dogovor. Građani – da ostanu budni čuvari javnog interesa, ali i otvorenog uma za nove prilike kada su one uistinu u njihovom interesu.
Na kraju, cilj treba da bude razvoj uz očuvanje – da Crna Gora iskoristi ono najbolje što investicije iz UAE nude, a da pritom sačuva svoju prirodu, zakone i dostojanstvo. Uspješno upravljanje ovim procesom moglo bi postati pozitivan primjer i drugim zemljama kako se balansira između globalnog kapitala i lokalnog dobra. To je izazov dostojan jedne ozbiljne države i društva. Vrijeme je da pokažemo da smo ga sposobni savladati.
(Autor je ekonomski analitičar i nezavisni komentator. Izneseni stavovi su lični osvrt na aktuelnu situaciju.)
