Podgoričanka Sanja Bulatović se u oktobru prošle godine odlučila na herojski čin – bratu od tetke, Iliji Sošiću, donirala je čak 70 posto jetre. Za portal ADRIA priča kako je sve počelo, sa čim se suočavala, te kako se danas osjeća.
Prema Sanjinim riječima, Iliji je dijagnostikovana potpuna ciroza jetre, bez ikakvih mogućnosti izlječenja.
“Jedina mogućnost bila je transplatacija. I tu ljekari nijesu polagali neke nade jer su njegovi životni parametri bili jako loši. Bilo je pitanje da li će on uopšte doživjeti transplataciju a i ako je doživi pitanje je hoće li je preživjeti jer to je zaista kompleksna operacija.
On je, kaže, ležao u Kliničkom centru, njegovo zdravstveno stanje je bilo poražavajuće i sve je vodilo ka prognozama neprihvatljivim za njegove relativno mlade godine.
“Inače je bio jako “stasit čovjek”, 45 godina – zbog bolesti je jako smršao da je bio neprepoznatljiv. Nijesam mogla da vjerujem da on i dalje diše. Koža ispijena, ruke suve. vene se ne vide, oči žute kao senf” – to više nije bio onaj čovjek.
Želje najbližih su smjenjivale od one : ,,Neka nam samo jutro dočeka“
Do one: ,,Noćas će najljepše zvijezde sjati samo za onaj, bojimo se, možda posljednji pogled iz bolničkog kreveta“.
Nije mnogo prošlo, njegova doktorica je rekla da mora što prije da se nastoji naći donor, to je definitivno zadnje što se može pokušati za eventualno njegovo spasenje.
“Kada sam to čula, odmah sam se javila da budem donor, nijesam razmišljala nijednog trenutka. Nije bila laka odluka, operacija je teška i zahtjevna. Ja sam majka troje maloljetne djece. Ali, u glavi mi je bilo samo da mogu spasiti jedan mlad život, život čovjeka kroz čije vene teče moja krv”, priča Bulatović.
Reakcije različite – porodica pružala ljubav
Reakcije su, kaže, bile različite.
“Od supruga sam imala potpunu i bezrezervnu podršku od samog starta. To ipak nije bio slučaj i sa okolinom, ali mene ništa nije moglo da poljulja. Moj otac, rođeni brat, sestra, zet i snaha, mali krug zlata vrijednih prijatelja- ne mogu reći da su me podržali ali nijesu me ni osudili niti pitali zašto to radim samo su pružali beskrajnu ljubav i trudili se pokazati mi koliko im značim. To je za mene bio nepresušan izvor snage.
Na njihovim licima očigledan strah, u dijalogu nisu rijetke bile suzne oči i drhtanje brade… Neizvjesnost šta sve može da se desi”, prisjeća se ona.
Kada je trebala da krene za Tursku, momenat koji joj je zaljuljao tlo pod nogama je definitivno telefonski poziv oca i riječi – Ponosan sam na tebe, da znaš!
“Vjerovatno je u njemu vladao strah da me možda nikada neće vidjeti, bio je svjestan i svega što je bilo na mojim plećima, uzevši u obzir razne osude sa strane, pod kojim poklekla nisam”, sa suzama u očima se prisjeća tog momenta.
Ova hrabra Podgoričanka imala je nepokolebljivu volju da bude jaka i po svaku cijenu uspije u svojoj namjeri.
“Imala sam neki instikt da će sve da bude kako treba, da ću ja njega da spasim i da treba da uradim to što sam naumila po cijenu svega. Taj osjećaj je bio toliko snažan da me nisu naveli na razmišljanje ni svi predočeni faktori rizika. Sve vrijeme sam znala da je meni Bogom dato da ja tog čovjeka spasim”, kaže ona.
Ona je bratu donirala čak 70 posto jetre, iako su doktori u Podgorici u početku govorili da treba samo 30%.
Adria
Komentari čitalaca 0
Podijelite mišljenje i ocijenite komentare drugih čitalaca.