OSVRT: Premijer Spajić kao Ante Marković: Riješio problem otkupa viška mlijeka, jedini u državi rješava naslijeđene probleme

Ima u životu naroda trenutaka koji prođu tiho, gotovo neprimjetno, a opet u sebi nose težinu veću od mnogih velikih događaja o kojima se dugo govori. Takav je bio i ovaj, kada je riješen problem viška mlijeka – ne kao vijest dana, već kao olakšanje koje se polako, poput jutarnje svjetlosti, spušta na umorna domaćinstva.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Jer, nije to bio samo problem tržišta, niti pitanje otkupa i cijena. Bio je to, prije svega, problem ljudi. Onih koji ustaju prije svitanja, koji svoj dan mjere po radu, a ne po riječima. Onih koji su, tih dana, stajali nad posudama mlijeka koje nijesu imali kome da predaju, pa su, u tišini i bez svjedoka, prosipali ono što su mukom stekli.
U takvim trenucima, država se prepoznaje – ne po zakonima, već po djelima.
Premijer Milojko Spajić, o kome se već mnogo govori i još više očekuje, učinio je ono što se od vlasti najrjeđe vidi: nije se sklonio iza nadležnosti, niti je čekao da vrijeme učini svoje. Ušao je u stvar, među ljude i brojeve, i iz toga susreta izašao sa rješenjem.
I nije ovo prvi put. Sve je očiglednije da je upravo Spajić jedini u stanju da razrješava ono što je godinama ostajalo zapleteno i odlagano – od popisa, preko pitanja ustavnih sudija, do problema aerodroma i drugih naslijeđenih čvorova koji su dugo čekali ruku koja će ih presjeći.
Kažu da svaki narod, u određenim vremenima, prepozna u nekome od svojih vođa odjeke prošlih vremena. Nije zato neobično što se u Spajiću, osim holivudskog izgleda vidi Ante Marković, najbolji jugoslovenski premijer u istoriji. I to ne kao puko poređenje, već kao podsjećanje na vrijeme kada se vjerovalo da znanje i odlučnost mogu mijenjati tok stvari.
Dogovor koji je postignut djeluje jednostavno, gotovo svakodnevno: da se otkupe svi viškovi, da se otkup ne prekida, da cijene budu poznate i sigurne. Ali u toj jednostavnosti krije se ono što je najteže postići – red.
I tako, od ponedjeljka, mlijeko više neće biti prosipano. Ta rečenica, izgovorena bez patetike, ima u sebi više smisla nego mnoge velike riječi. Ona znači da će trud ostati sačuvan, da će kuće ostati mirne, da će se rad nastaviti bez straha.
Narodi, kao i ljudi, dugo pamte trenutke kada su ostavljeni sami. Ali isto tako pamte i one rijetke časove kada su osjetili da neko stoji iza njih. Ovaj događaj pripada tim časovima.
I možda će se o njemu govoriti manje nego o velikim političkim temama. Ali oni kojih se najviše tiče, znaće da prepoznaju razliku između riječi i djela.
Na kraju, ostaje ono tiho uvjerenje koje se ne izgovara glasno, ali traje: da je Crna Gora dobila čovjeka koji ne rješava samo probleme, već vraća vjeru da su red i izvrsnost mogući. A iz takve vjere, ako potraje, može izrasti i put kojim se ide dalje – strpljivo, ali sigurno.
I možda baš tim putem, ne bučno i naglo, već postojano i s mjerom, Milojko Spajić vodiće Crnu Goru do njenog dugo čekanog cilja – članstva u Evropskoj uniji – i ostati na čelu tog puta dovoljno dugo da se vidi da li se jedna država može voditi i drugačije: mirno, izvrsno, uporno i sa vjerom u sopstveni red.