U savremenoj politici, gdje su sujeta i moć često jači od skromnosti i principa, pojavio se jedan neobičan ministar. Bojan Božović ne privlači pažnju galamom ili populističkim gestovima – naprotiv, ističe se smirenošću i odmjerenošću. Kada su naslovnice i portali nedavno objavili o „ministru sa 18 funkcija“, on nije uzvratio ljutnjom. Umjesto burne reakcije, Božović je tiho objasnio da tih 18 pozicija nisu sinekure, već reformske obaveze – zadaci koje je preuzeo uglavnom volonterski, vođen osjećajem dužnosti da stvari pomjeri naprijed. Ova priča nije o čovjeku gladnom moći, već o nekome ko je spreman da ponese teret promjena na svojim leđima, posvećen, ali nenametljiv, baš kako ga opisuju saradnici.
Rođen na Cetinju 1984. godine, ali je odrastao u Podgorici. Već kao mladić iskazivao je žar za pravdom. Diplomirao je pravo na Univerzitetu Crne Gore, magistrirao u Novom Sadu, a akademsku karijeru obogatio stipendijom na Max Planck institutu u Hamburgu. No, ništa od toga ga nije udaljilo od običnog čovjeka. Sa studentima kojima je predavao međunarodno pravo govorio je jasno, razumljivo, gradeći most između složenih pravnih doktrina i svakodnevnog života.
U politici je ostao vjeran sebi. Kao ministar pravde preuzeo je mnogo zadataka – od komisije za Građanski zakonik do savjeta za prava djece i lica s invaliditetom. Za neke je to možda previše, ali za Božovića su te dužnosti moralni imperativ, ne privilegija. Većina tih angažmana je volonterska, bez finansijske koristi, vođena čistom željom da doprinese reformama. Upravo on danas predvodi zakon kojim se sprečava gomilanje funkcija – i time je pokazao da javna služba ne smije biti privilegija, već odgovornost.
Transparentnost za Božovića nije samo riječ. O tome svjedoči podatak da je sopstvene račune otvorio pred javnošću. To radi bez pompe, ali odlučno, znajući da će povjerenje građana vratiti samo iskrenošću i poštenjem. Njegov imovinski karton jasno pokazuje čovjeka koji živi u skladu sa svojim principima – skroman stan koji dijeli sa suprugom, deceniju star automobil, krediti kao i većina građana. Time šalje snažnu poruku da politika nije put do bogaćenja, već način da se doprinese zajednici.
Kritike, koje su rijetke, trpi dostojanstveno. Na senzacionalističke tekstove odgovara smireno i argumentovano, tražeći od medija odgovornost i tačnost. Umjesto konfliktom, probleme rješava razgovorom, pokazujući da je i u politici moguće zadržati integritet.
Božović je rijedak primjer političara koji nije izgubio dušu u sistemu. On je ona politika kakvu želimo – odmjerena, pristojna, stručna, ljudska. Njegova sposobnost da uđe u suštinu problema, a pritom ostane pristupačan građanima, čini ga ministrom kakvog rijetko srećemo na političkoj sceni. Baš takvi ljudi daju nadu da je politika sa dušom ipak moguća i potrebna, posebno u vremenima kada je povjerenje građana poljuljano, a cinizam prevladava. U Božoviću možemo vidjeti da su iskrenost, marljivost i skromnost i dalje vrline koje ljudi cijene i za kojima vape u javnom životu.
B. O.
