Brod „Jadran“, po svemu sudeći, bio je samo početak. Hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman sada tvrdi da Zagreb od Crne Gore ne potražuje samo školski brod, već i vojnu imovinu vrijednu više od 2,7 milijardi dolara. Govori o plovilima, podmornici, vojnoj bolnici i drugoj imovini iz vremena raspada Jugoslavije, navodeći da Hrvatska raspolaže dokumentacijom, mapama i podacima koji pokazuju gdje se ta imovina nalazila i gdje je kasnije završila.
Naveo je i podatak da je Hrvatska 1990. godine raspolagala sa oko 207 plovila, a Crna Gora sa tridesetak, dok je kasnije, prema njegovim riječima, taj odnos praktično bio obrnut.
Hrvatska, naravno, ima pravo da iznese svaki zahtjev za koji smatra da ima pravno i dokumentaciono utemeljenje. Crna Gora ima jednako pravo da takve zahtjeve prihvati ili ospori, kao i da insistira da se pitanje sukcesije rješava kroz odgovarajuće bilateralne i međunarodno-pravne mehanizme. Problem nastaje onda kada se takva pitanja približe pregovaračkom stolu EU. Jer sukcesija vojne imovine bivše Jugoslavije i ispunjavanje evropskih mjerila nijesu isto. Niti bi smjeli automatski postati isto.
Posebnu pažnju privlači činjenica da se ovako široko postavljen zahtjev, sa sumom od čak 2,7 milijardi dolara, upravo sada snažno uvodi u javni prostor. Vojna sukcesija jeste ranije pominjana, uključujući i hrvatski zahtjev za povratak „Jadrana“, ali se u javno dostupnim izvorima ne vidi da je zahtjev ovakvog obima i vrijednosti tokom prethodnih godina kontinuirano istican kao jedno od centralnih pitanja između Zagreba i Podgorice. Zato je sasvim legitimno pitati zbog čega se baš sada, u završnoj i najosjetljivijoj fazi crnogorskih evropskih pregovora, otvara ovako široko postavljen finansijski i imovinski dosje. Radman je tu izjavu da bude još čudnije, dao u Crnoj Gori, prilikom posjete Morinju odnosno ploči gdje je početkom 90-tih bio sabirni logor. I u istom danu kada su Ursula for der Lajen i Marta Kos boraveći u našoj državi dale potpunu podršku. Crna Gora i Hrvatska su prema dostupnim informacijama na putu da dogovore obeštećenje za sve logoraše.
Politički je, možda, još značajniji drugi dio izjave hrvatskog ministra od samog podatka od 2,7 milijardi dolara. Grlić Radman kaže da Hrvatska ne usporava pretpristupni proces Crne Gore, ali istovremeno poručuje da ima osjećaj da se pregovaračka poglavlja „prebrzo zatvaraju“ i da se ona koja zahtijevaju posebnu pažnju ne mogu zatvarati samo zbog geopolitičkih razloga. Upravo tu nastaje očigledan raskorak između tona koji dolazi iz Zagreba i poruka koje mjesecima stižu iz evropskih institucija.
Savjet EU navodi da je Crna Gora otvorila sva 33 pregovaračka poglavlja, dok ih je 18 privremeno zatvoreno. Nakon posljednje Međuvladine konferencije u julu, evropske institucije ponovo su Crnu Goru označile kao predvodnicu procesa pristupanja. Evropska strana je i u junu poručila da crnogorski napredak predstavlja dokaz da proces zasnovan na individualnim zaslugama daje rezultate. Dakle, sa jedne strane imamo institucije EU koje poručuju da Crna Gora napreduje na osnovu sopstvenih rezultata i ostaje predvodnica proširenja, a sa druge ministra države članice koji upozorava da se poglavlja možda zatvaraju prebrzo. Ta razlika nije samo semantička. Ona zadire u samu suštinu evropskog procesa. Ako je Crna Gora ispunila završna mjerila određenog poglavlja, onda bi odluka o njegovom zatvaranju prije svega morala da zavisi od toga jesu li ta mjerila zaista ispunjena. Ako nijesu, poglavlje ne treba zatvoriti. Ako jesu, mora postojati vrlo jasno obrazloženje zbog čega neka država članica ipak smatra da ono treba da ostane otvoreno. U suprotnom, otvara se prostor da evropske integracije postanu poligon za rješavanje pitanja koja sa konkretnim pregovaračkim poglavljem imaju malo ili nimalo veze. Danas je to „Jadran“. Sjutra može biti sukcesija vrijedna 2,7 milijardi dolara. Zatim morska granica, imovina, spomen-obilježja ili neko pitanje koje danas još nije ni na stolu. I tu se nameće jednostavno pitanje: gdje se takva lista završava? Posebno zato što je Hrvatska već pokazala da bilateralna neslaganja mogu imati konkretne posljedice u pristupnom procesu. Poglavlje 31 je blokirano, a sam Grlić Radman je u maju govorio o traženju rješenja koje bi omogućilo njegovo odblokiranje. Tada je poručivao i da je Hrvatskoj u interesu da otvorena pitanja ne opterećuju proces pristupanja.
Upravo zbog toga sadašnje izjave zaslužuju dodatnu pažnju. Nije sporno da država članica EU ima pravo da traži puno poštovanje evropskih vrijednosti, vladavine prava i preuzetih obaveza. Ali ako bilateralni spor može postati razlog da se zaustavi poglavlje čija su evropska mjerila ispunjena, onda proces više nije zasnovan isključivo na zaslugama kandidata. Postaje zavisan i od odnosa kandidata sa svakom pojedinačnom državom članicom. To nije problem koji bi trebalo posmatrati samo kroz odnose Crne Gore i Hrvatske. To je sistemsko pitanje za EU, posebno u trenutku kada Brisel želi novo proširenje i pokušava da uvjeri države kandidate da će napredovati onoliko brzo koliko budu sprovodile reforme. Ako kandidat odradi domaći zadatak, a zatim se suoči sa uslovom koji nije bio dio tog domaćeg zadatka, kredibilitet čitavog procesa počinje da slabi.
Zato slučaj Crne Gore otvara legitimnu evropsku raspravu o svojevrsnom mehanizmu deblokade, načinu da se jasno razdvoje bilateralni sporovi dvije države od procjene da li je konkretno pregovaračko poglavlje tehnički i politički spremno za zatvaranje. To ne bi značilo oduzimanje prava Hrvatskoj, niti bilo kojoj drugoj članici, da štiti svoje interese. Ne bi značilo ni da Crna Gora može ignorisati otvorena pitanja sa susjedima. Značilo bi samo da za različite probleme postoje različiti stolovi.
Za pitanje sukcesije postoje pregovori i međunarodno pravo. Za granicu postoje bilateralni sporazumi, arbitraža i međunarodne institucije. Za imovinske zahtjeve postoje pravni postupci. A za pregovaračka poglavlja postoje jasna evropska mjerila.
EU upravo ovih dana razmatra šire zaštitne mehanizme u kontekstu budućeg proširenja, kao i veću upotrebu kvalifikovane većine u pojedinim oblastima odlučivanja. To još ne znači ukidanje jednoglasnosti prilikom zatvaranja poglavlja, ali pokazuje da su pitanje veta i mogućnost blokiranja sve prisutniji u evropskoj debati. U tom kontekstu posebno snažno odzvanja tvrdnja da Crna Gora možda „prebrzo“ zatvara poglavlja. Jer brzina sama po sebi ne može biti problem. Problem može biti samo neispunjavanje kriterijuma. Ako su kriterijumi ispunjeni, brzo zatvaranje poglavlja trebalo bi da bude uspjeh i Crne Gore i Evropske unije. Ako nijesu, onda treba precizno pokazati što nije ispunjeno. Sve između toga ostavlja prostor za političke interpretacije koje ne doprinose ni povjerenju ni dobrosusjedskim odnosima.
Crna Gora ne treba da traži prečice ka EU. Ne treba joj oprostiti nijednu reformu, nijednu obavezu, niti spuštati kriterijume zato što postoji geopolitička potreba za proširenjem. Ali isto tako ne bi smjela da dobija novu prepreku svaki put kada se otvori još jedan bilateralni dosje. Ako Hrvatska ima zahtjev težak 2,7 milijardi dolara, taj zahtjev treba pravno dokazati, o njemu pregovarati i riješiti ga tamo gdje se takva pitanja rješavaju. Ako Crna Gora nije ispunila evropsko mjerilo, poglavlje ne treba zatvoriti dok ga ne ispuni. Ali spajanje te dvije stvari poslalo bi izuzetno loš signal državama kandidatima. Jer EU može od Crne Gore tražiti da bude bolja država, da ima snažnije institucije, nezavisnije pravosuđe, funkcionalniju administraciju i punu primjenu evropskog prava. To i jeste suština pristupnog procesa. Ono što ne bi trebalo da postane pravilo jeste da se, nakon svakog ispunjenog evropskog uslova, na stolu pojavi novi bilateralni. Ako se to dogodi, pitanje više neće biti koliko brzo Crna Gora može da ispuni evropske kriterijume. Pitanje će biti može li ih ikada ispuniti dovoljno da nijedan susjed više nema razlog da podigne rampu. Pri svemu tome, bilo bi pogrešno zanemariti i hrvatsku stranu priče. U Zagrebu je, iskreni da budemo, nepotrebno usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen u junu 2024. godine sa punim pravom doživljeno kao ozbiljna politička provokacija. Hrvatska Vlada i Hrvatski sabor zvanično su je ocijenili kao neprihvatljivu, neprimjerenu i nepotrebnu, uz tvrdnju da je riječ o instrumentalizaciji istorijskih žrtava u dnevno-političke svrhe. Takvu reakciju Zagreba treba razumjeti u kontekstu tada ozbiljno narušenih odnosa, ali i retorike dijela prosrpskih političara u Crnoj Gori, koja je dodatno unosila nepovjerenje između dvije države. U tom kontekstu treba posmatrati i posljednju izjavu saučešća porodici osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića koju je uputio predsjednik Skupštine.
Ali i politička ljutnja ima svoje granice. Jedno je odgovoriti na poteze Podgorice koje Zagreb smatra neprihvatljivim, insistirati na pitanjima ratnih zločina, nestalih osoba, prava bivših logoraša, imovine ili granice i za svaki od tih zahtjeva ponuditi argumente. Sasvim drugo pitanje je treba li kompletan evropski proces Crne Gore postati prostor u kojem će se rješavati svaki od tih sporova. Upravo zbog toga sve značajnija postaje uloga evropskih institucija. Evropska komisija već posreduje između Podgorice i Zagreba upravo zato što bilateralna pitanja prijete da uspore pristupni proces Crne Gore. Zato se na kraju nameće još jedno pitanje: da li je vrijeme za snažniju diplomatsku ulogu Brisela, ali i Berlina, kako bi se Podgorica i Zagreb vratili rješavanju konkretnih sporova za pregovaračkim stolom, a evropska poglavlja ocjenjivala prvenstveno prema evropskim mjerilima? Jer i prijatelji ponekad moraju jedni drugima reći kada su otišli predaleko.
Crna Gora i Hrvatska su susjedi, NATO saveznice i države koje bi sjutra trebalo da sjede za istim stolom EU. Upravo zato njihov odnos ne bi smio da se pretvori u beskrajno ispostavljanje starih računa, niti evropski put Crne Gore u sredstvo njihovog naplaćivanja. Sve ima svoju mjeru. Pa i pravo da se zbog bilateralnih sporova drži podignuta evropska rampa.
Izvor: Pobjeda
Komentari čitalaca 0
Podijelite mišljenje i ocijenite komentare drugih čitalaca.