Kad god se govori o Njegoševom vremenu, pred oči izlaze junaštvo, čast, pjesništvo i ideja o slobodi. Rjeđe se, međutim, pominje jedno od najvećih društvenih zala koje je mučilo Crnu Goru u doba Petra Drugog Petrovića Njegoša i kasnije – rašireno zelenašenje, koje je pogađalo prvenstveno sirotinju, zaduženu i pritisnutu glađu i dugovima.
Piše: Bojan OBRENIĆ
Iako u njegovoj poeziji nećemo naći direktnu riječ “lihvar” ili “kamataš”, istoričari i analitičari jasno svjedoče da je Njegoš davanje novca na kamatu smatrao teškim moralnim posrnućem i ozbiljnim udarom na plemensko crnogorsko društvo. U knjizi „Novac i banke u Crnoj Gori“ istoričar Vasilije Milić piše da je procvat zelenaštva u Crnoj Gori započeo upravo u vrijeme vladavine Petrovića, te da je Njegoš “uporno pokušavao da se izbori protiv tog velikog zla”, premda u tome nije imao mnogo uspjeha. Razlog je jednostavan – protiv sebe je imao moćnu lokalnu elitu koja se obogatila na tuđoj nesreći.
Najpoznatiji primjer dolazi iz same vladarske kuće: Njegošev rođeni brat, Pero Tomov – predsjednik Senata – slovi među istoričarima kao jedan od najtvrđih kamataša svoga vremena. Ogromne kamate, kratki rokovi, hipotekarni pritisci i oduzimanje imovine bili su svakodnevica mnogih crnogorskih domaćinstava. Zbog toga su porodice često ostajale bez stoke, kuća, njiva – sve zarad dugova koji su se gomilali brže nego što se moglo prehraniti.
Jefto Milović, autor knjige “Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu”, naglašava da vladika sam nije imao dodira sa kamatašenjem – naprotiv, vjerovao je u ulogu države, pravde i institucija. Njegoš je zato pokušavao da uvede red: da ograniči samovolju lokalnih moćnika, da sudske sporove prebaci sa krvne osvete u institucije, i da kroz Senat i nove zakonske norme barem ublaži finansijsku divljinu koja je gutala stanovništvo. No, kamataši su često bili isti oni ljudi na koje se država morala oslanjati – prvaci plemena, uglednici, komandiri, junaci. Borba je bila unaprijed otežana i nažalost izgubljena.
I dok u arhivima nalazimo jasne tragove njegovog otpora kamatašenju, u Njegoševoj poeziji nalazimo njegovu moralnu dijagnozu pohlepe. Svaka sila koja se hrani tuđom mukom za njega je tirjanstvo, svaka dobit bez časti – propast. U “Gorskom vijencu”, iako se ne bavi ekonomijom, Njegoš neumorno podvlači istu liniju: čovjek vrijedi samo koliko vrijede njegova riječ, obraz i spremnost da podnese žrtvu za dobro zajednice. Sve drugo – zlato, moć, interes – vodi u moralno rasulo.
Kada zato danas govorimo o Njegošu i njegovom odnosu prema lihvarima, govorimo o čovjeku koji je jasno osjećao da pohlepa razara narod jednako kao i svaki neprijatelj spolja. Govorimo o vladaru koji je u svom vremenu pokušavao da zaštiti plemensko društvo od ekonomskog nasilja, iako je to nasilje često dolazilo od onih koje je morao držati blizu sebe.
I naposlijetku, govorimo o moralnoj poruci koja je jednako snažna danas kao i prije gotovo dvjesto godina:
nema slobode tamo gdje tuđa muka postaje tuđi profit, niti ima časti u bogatstvu koje raste na nečijoj nevolji.