Najava da će Wizz Air uspostaviti bazu u Podgorici, otvoriti 14 novih linija i ući u dugoročne planove letenja širom Evrope predstavlja zaista prekretnicu za crnogorsku avijaciju. Ali, dok svi slave ovaj potez, niko ne govori dovoljno glasno: ovo je trenutak kad treba raskrstiti sa iluzijama i licemjernim “rješenjima” koje godinama koče razvoj Aerodroma Crne Gore.
Piše: Bojan OBRENIĆ
Dvije bazirane letjelice, 14 novih linija i milion dodatnih sjedišta godišnje znače više nego što iko u Ministarstvu saobraćaja, finansija ili turizma trenutno može pojmiti. Da ne pominjemo najave Norvežana da će letjeti iz skandinavskih zemalja i Letonije za Tivat.
Ali ako smo već dočekali da low-cost gigant sam prepozna naš potencijal i uloži povjerenje u Aerodrome Crne Gore – onda je trenutak da Crna Gora konačno završi s iluzijom zvanom koncesija.
Vrijeme je da se zatvori šestogodišnja farsa
Šest godina se razvlači priča o koncesionaru – tenderima, dopunama, izmjenama kriterijuma, revizijama, političkim poravnjanjima, diplomatskim posjetama. Ponude koje su pristizale bile su sramotno male – „stotinjak miliona“ eura fiksne naknade za nešto što vrijedi trostruko više.
Koncesioni proces je davno izgubio smisao i dostojanstvo. Crnogorski aerodromi, sa rastom prometa, rekordima u Tivtu i novim linijama u Podgorici, više ne traže spasitelja – oni ga jesu postali. Zato bi Vlada trebalo da već danas, a ne sjutra, poništi tender i sa zahvalnošću isprati Luksemburžane, Korejce i sve druge koji su u tom poslu tražili komad državnog kolača.
Jer sada, poslije Wizz Aira, svaka koncesija izgleda kao – prodaja u bescjenje.
Uprava da očisti sopstveni haos
Da ne bude zabune – dolazak Wizz Aira ne znači da je unutar Aerodroma sve u redu. Naprotiv.
Tamo i dalje postoji niz dubokih unutrašnjih lomova: međuljudski sukobi, nepovjerenje, optužbe, krivične prijave Biljane Jovanović, profesionalna letargija i organizacioni nered koji se decenijama gomilao. Roko Tolić, kao direktor, sada mora da pokaže da nije samo dobar PR lice, već stvarni reformator.
Vrijeme je da se zaposleni motivišu, a ne dijele po frakcijama. Da se uvede profesionalna odgovornost, mjeri učinak, ukine birokratska tromost, smanje interne trzavice i pokrene revizija svih sumnjivih ugovora.
Ako se taj sistem iznutra ne raščisti, svaka nova linija i svaka rekordna sezona ostaće – šminka preko rana.
Država da krene u rekonstrukciju, a ne u predaju
Crnogorskim aerodromima treba više nego novi logotip i novi partner. Treba im beton, čelik, staklo i sistem. Novi luksuzni terminali, majbah za doček VIP gostiju, proširenje stajanki, nova oprema za noćne i zimske operacije u Tivtu, bolja sigurnosna infrastruktura i moderna logistika.
Tolić ima iskustvo – to je već uradio u Dubrovniku. Neka država ponovi taj model. Umjesto koncesionara, neka Crna Gora sama podigne kredit kod EBRD i krene u rekonstrukciju i modernizaciju.
Aerodromi već zarađuju dovoljno da otplate takvo ulaganje. To je investicija u suverenitet, u nacionalni imidž i u budućnost.
Dolazak Wizz Aira pokazao je da strani investitor ne mora kupiti tvoj sistem da bi u njega vjerovao. I još nešto vrijeme je da se završi zaboravljeni ali sjajni projekat Zelena transformacija Aerodroma Crne Gore.