Reportaža iz sela srca i sira – kako je mladi čovjek pretvorio porodičnu tradiciju u posao i ostao vjeran svom kraju
Dok su njegovi vršnjaci odlazili put gradova i inostranstva, trbuhom za kruhom, Esmir Mulić iz sela Goduša kraj Bijelog Polja donio je drugačiju odluku – da ostane, da ne zaboravi zemlju i miris djetinjstva, da obnovi ono što su mu preci ostavili – i da od toga napravi život.
Danas, deset godina kasnije, Esmir je sinonim za domaći Goduški sir. Na svom porodičnom imanju uzgaja 100 ovaca i 20 govedi. Posao koji zahtijeva ruke, volju i ljubav, svakog dana, i zimi i ljeti. A najviše ljeti – kad livade mirišu, a pašnjaci ožive.
„Nema tu mnogo slobodnog vremena, ali ima smisla. Kad znaš da si nešto stvorio svojim rukama, to se ne može ničim mjeriti“, kaže Esmir.
Sir koji pravi ne nosi samo ukus planine i trave, već i porodične istorije, predanja, neizgovorene ljubavi prema zavičaju. Njegova kanta sira košta 35 eura i sve se proda – putem Facebook stranice, gdje mu se kupci redovno javljaju. Internet je zamijenio pijace, ali ukus je ostao isti.
„Dok moji vršnjaci provode vrijeme po društvenim mrežama, ja uzmem krampu, hranim stoku, sirim mlijeko. Imam mir – i posao koji volim. I ne žalim se“, dodaje.
Bez podrške nadležnih, bez pomoći države, samostalno je razradio porodični biznis. I umjesto da se žali, ima jednostavnu poruku za nadležne: „Obezbijedite bolje uslove na selu. Nama ne treba mnogo, samo da nas ne zaboravite.“
U vremenu kada selo odumire, a tradicija biva potisnuta modernim trendovima, Esmirov primjer podsjeća da još ima ljudi koji vjeruju da je vrijedno ostati, boriti se, graditi svoje na rodnoj zemlji.
Sir iz Goduše nije samo proizvod – to je Esmirov otpor zaboravu. A u njegovim riječima i djelima – čuje se tiho, ali postojano – da vrijednost ne živi u gradu, već u ljudima koji ostanu vjerni sebi.
J. Š.
