Iva i Marko su mladi bračni par. Oboje rade, primanja su im solidna, ali stan nikako ne mogu da priušte. Svaki mjesec, dok plaćaju kiriju od 550 eura, gledaju kako cijene stanova rastu i kako im san o svom domu izmiče.
Piše: Predrag Zečević, ekonomski analitičar
„Kredit? Ne možemo ga dobiti pod povoljnim uslovima, a stanovi su preskupi. Sve što zaradimo ide na osnovne troškove“, kaže Iva, dok Marko klima glavom, svjestan da će još dugo živjeti u iznajmljenom stanu.
Njihova priča nije usamljen slučaj. Desetine hiljada mladih u Crnoj Gori nalaze se u istoj situaciji – rade, bore se, ali stambeno pitanje ostaje nerješiv problem zbog enormnih cijena stanova i krajnje nepovoljnih stambenih kredita.
S druge strane – rekordni profiti
Dok se mladi bore za golu egzistenciju, određeni sektori u državi ostvaruju nezamislive profite. Banke u Crnoj Gori su u posljednje dvije godine profitirale čak 310 miliona eura – 165 miliona samo u 2024. godini. Bankari slave rekorde, dok obični ljudi plaćaju skupe kamate i nepovoljne kredite.
Farmaceutske kompanije, osiguravajuća društva i priređivači igara na sreću bilježe slične uspjehe. Farmaceutski sektor je u 2023. godini prihodovao 458 miliona eura, dok su osiguravajuće kuće i kladionice ostvarile desetine miliona profita. Rješenje nije svakako katastrofalni predlog zakona o igrama na sreću, ali kladioničari i osiguravači moraju postati društveno odgovorniji.
Činjenica je jasna – kriza nije pogodila sve jednako. Dok jedni jedva sastavljaju kraj s krajem, drugi gomilaju bogatstvo na račun običnih građana.
Zašto ne bismo primijenili italijanski model?
Italijanska premijerka Đorđa Meloni prepoznala je ovaj problem i uvela porez na ekstraprofit banaka – 40% viška dobiti odlazi direktno u fond za pomoć građanima pri kupovini prve nekretnine.
Ovaj model je jednostavan i pravedan – oni koji su u krizi profitirali, sada treba da pomognu društvu. Evropska unija je još 2022. godine dala saglasnost za ovakav porez, priznajući da se kroz solidarnost može postići ekonomska pravda.
Zašto Crna Gora ne bi učinila isto
Stanovi su postali luksuz, a ne pravo kako treba da bude. Danas je u Podgorici kvadrat stana 2.000 do 2.500 eura, što znači da mladi bračni par za prosječan stan od 60 kvadrata mora izdvojiti 120.000 do 150.000 eura. Ako kojim sticajem slučaja ima keša. Ako nema ta cifra ide puta dva kod gramzivih poslovnih banaka. Uz trenutne i veće plate i uslove kreditiranja, to je nemoguća misija.
Mladi parovi, koji bi trebali da budu osnova društva, osuđeni su na iznajmljene stanove, nesigurnost i odlaganje osnivanja porodice. Kako očekivati demografsku obnovu, ako mladima ne omogućimo osnovne uslove za život?
Vrijeme je za pravedniji sistem
Nije normalno da banke broje milione dok građani jedva plaćaju račune. Nije normalno da farmaceutske kompanije gomilaju profite dok pacijenti jedva dolaze do terapije. Nije normalno da priređivači igara na sreću postaju imperije, dok mladi nemaju ni osnovne šanse za dom.
Porez na ekstraprofit ne bi ugrozio bogate, ali bi mogao da promijeni sudbinu hiljada mladih. Taj novac bi mogao da ode u fond koji bi mladima omogućio kupovinu prvog stana pod povoljnim uslovima.
Iva i Marko, i hiljade poput njih, ne traže poklon. Oni samo žele šansu. A šansa postoji – samo je pitanje hoće li država imati hrabrosti da je sprovede.
