U crmničkom selu Podgor, gdje živi sa suprugom Savom i kćerkom Draganom, sa lakoćom Ljiljana Ljilja Vujačić vodi porodično imanje i predstavlja primjer uspješne žene sa sela.Vujačići žive uglavnom od poljoprivrede, ali i prodaje suvog mesa, svinjskog, ćurećeg, kokošjeg… Lilji je svaki dan radni, kaže ona. Nema ni vikenda, ni sveca, a ni godišnjeg odmora. Ipak, ne žali se.
Sve rade sa velikim zadovoljstvom– Na selu imamo divnu prirodu, čist vazduh, kvalitetnu vodu. Jedemo zdravu hranu. Imamo svoje povrće, voće, meso, jaja… Sve bez aditiva, hemije. Nije lako, ali srećna sam ovdje – kaže ona, dodajući da u susjednom selu radi još jedan posao.Na imanju radi uglavnom sa suprugom Savom, a u šali kaže „ponekad uzmem i radnika kad Savo neće da sluša”.Od velike pomoći joj je i kćerka Dragana, učenica 9. razreda OŠ u Virpazaru.U opremljenim prostorima za te potrebe gaje živinu, tovna pilad, ćurke, prasice, koke nosilje. Prodaju jaja…
Kokoške zahtjevne– Dvorište je dovoljno veliko. Biće zdravija živina što više vremena provede na otvorenom i manje će se „svađati”.Kako, ipak, do mira u istom dvorištu¬?– Kada jednom nauče da su sve „jedno jato”, onda ih bez problema možemo držati u istom prostoru. Prije svega je potrebno poštovati njihove potrebe u pogledu smještaja, ishrane i navika ponašanja. Držimo odvojeno ćurke i kokoške, jer može doći do manjih „svađa” između njih. Kokoške su stalno u pokretu – objašnjava Ljilja.
Nastavili porodičnu tradicijuOna se kao mlada, u selu Rovce gdje je rođena, takođe bavila poljoprivredom.Od rane mladosti, kaže, osjećala je duboku vezu sa zemljom, a rad u polju bio je njena strast i prije nego što je udajom došla u poljoprivrednu porodicu Vujačić.– Moj život, kao i životi mnogih drugih žena na selu, obilježen je napornim radom, velikim odricanjima i prevazilaženjem prepreka. Ja sam, zapravo, obična žena koja je svoj život u mladosti živjela, a i danas tako, na poljima i na njivama. A tako sam vaspitavala i svoje dvije kćerke. Jedna je već udata. Nikada nisam obraćala pažnju da li me neko poprijeko gleda, samo sam išla za svojim ciljem.
Tovni pilićiRadila je, vrijedno, ustajala rano, dolazila kući i nastavljala sa radom sve dok ne bi obavila isplanirane poslove.– Ustajem oko 6 sati, a u 7,30 idem na posao do 16 časova. A kad se vratim nema odmora, nastavljam posao sa Savom. Ovih dana se najviše radi na branju drva i prodaji istih. Nije lako…
Bave se i uzgojom svinjaLjilja je primjer snažne i nezavisne žene, koja je dokaz da žene mogu biti podjednako uspješne u poljoprivredi kao i muškarci, i da njihov rad zaslužuje isto takvo poštovanje.– Ova godina u bašti nije bila na očekivanom nivou. Bilo je možda grožđa više. Ipak, zadovoljna sam rodom paprika i paradajza. Do prošle godine sam imala i za prodaju.
Imaju voće i povrćeMalog luka smo imali oko 300 kila, a 2-3 tone velikog. No, kako sam ja ove godine počela da radim, daleko smo od tih količina.Uglavnom imamo samo za kuću. Uskoro će početi i prodaja mesa, svinjsko, ćuretina, jedan dio za porodicu a višak na tržište. Jednostavno, u poslu uživam, kad krenem prestaju svi bolovi, kojih inače ima. Naravno, sve je lakše kad se ima podrška kao što je ja imam od supruga – kaže sagovornica Primorskog portala.U sušari tri pršute čekaju ovogodišnje klanje svinja.
– Prava domaćica se nekada u selu po tome prepoznavala. Da se u klanju na tradicionalnom ručku nađe meso i od prošle godine, rebara, mušnice, slanine… Ja sam i to ispoštovala. U zamrzivaču starog mesa ima još.Ljilja poručuje i drugim ženama da ne bježe od života na selu, jer vrlo često spas zna biti u mirnom životu udaljenom od gradskih gužvi.
Primorski portal Foto primoraki portal