Ko su rušitelji standarda u CG: Graditelji i prodavci stanova, bankari, krupni farmaceuti, nakupci na pijacama…

Dok se posljednjih godina mnogo govori o rastu plata i ekonomskom napretku, svakodnevni život građana pokazuje da se dio privrede pretvorio u ozbiljnu prijetnju životnom standardu. Četiri sektora posebno se izdvajaju kao generatori rasta troškova života – tržište nekretnina, bankarski sektor, krupni farmaceuti i preprodavci poljoprivrednih proizvoda.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Najdrastičniji primjer je tržište stanova. Prosječna cijena kvadrata u novogradnji porasla je sa 951 euro 2020. godine na čak 2.450 eura u prvom kvartalu 2026. godine. To predstavlja rast od gotovo 160 odsto za svega šest godina.
Posljedice su poražavajuće. Kada bi građanin kompletnu prosječnu platu izdvajao za otplatu stambenog kredita, 2020. godine za otplatu prosječnog stana trebalo mu je nešto više od 12 godina, dok danas za isti stan mora raditi više od 18 godina. To jasno pokazuje da je stambena dostupnost značajno pogoršana.
Posebno zabrinjava činjenica da su cijene kvadrata u Podgorici dostigle nivoe koji su u pojedinim djelovima viši od cijena u španskim gradovima poput Barselone i Valensije, iako su prosječna primanja u tim gradovima višestruko veća nego u Crnoj Gori. To govori da tržište nekretnina više nema vezu sa realnom kupovnom moći domaćeg stanovništva.
Drugi ozbiljan problem predstavljaju banke. Iako se aktivne kamatne stope na kredite kreću oko 5,6 odsto, a efektivne oko 6,1 odsto, građanima koji štede banke nude svega oko 0,3 odsto na depozite. Takav raskorak između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa među najvećim je u Evropi i pokazuje da najveći dio tereta finansiranja ekonomije snose upravo građani i privreda (liše UCB banke koja daje korektne kamate na štednju).
Banke posljednjih godina ostvaruju rekordne profite, dok štediše praktično ne dobijaju nikakvu naknadu za svoj novac. A građani sve dublje tonu u dužničko ropstvo. Potrebno je ozbiljno otvoriti pitanje konkurencije u bankarskom sektoru i zaštite korisnika finansijskih usluga.
Treći udar na standard dolazi iz oblasti farmacije. Građani se već godinama žale da su brojni ljekovi i suplementi značajno skuplji nego u zemljama regiona. Država mora snažnije koristiti potencijal Montefarma i mreže državnih apoteka kako bi povećala konkurenciju i oborila cijene osnovnih medikamenata. Zdravlje ne smije biti luksuz.
Poseban apsurd predstavljaju podgoričke pijace. Nekada simbol pristupačne domaće hrane, danas su za mnoge građane postale sinonim za previsoke cijene. Paradajz i krastavci dostižu cijenu od dva do tri eura po kilogramu, dok krompir košta između jednog i 1,2 eura. Istovremeno, isti proizvodi u velikim trgovačkim lancima često su značajno ponekad i duplo jeftiniji.
Postavlja se logično pitanje kako je moguće da proizvodi koji prolaze kroz više posrednika u marketima budu jeftiniji od onih koji se prodaju na pijaci. Odgovor leži u nedostatku konkurencije i prevelikim maržama koje plaćaju krajnji potrošači.
Crna Gora danas nema problem sa rastom plata, već sa nekontrolisanim rastom cijena u pojedinim sektorima. Građanima malo znači veća plata ako stanovi, krediti, ljekovi i hrana rastu brže od njihovih primanja.
Zato ekonomska politika u narednom periodu mora biti usmjerena na jačanje konkurencije, kontrolu monopola i zaštitu potrošača. U suprotnom, rast zarada biće poništen rastom troškova života, a standard građana nastaviće da zaostaje uprkos pozitivnim makroekonomskim pokazateljima.