KARADAGLIĆ: Volio bih da gradimo Crnu Goru u kojoj se uspjeh ne doživljava sa sumnjom, već radošću

Crnogorski gitarista Miloš Karadaglić govori za Pobjedu povodom 20 godina od obnove državne nezavisnosti
Volio bih da gradimo Crnu Goru u kojoj se uspjeh ne doživljava sa sumnjom, već radošću
Dvadeset godina, gledano iz ugla jedne države, zapravo i nije mnogo. To su tek prve ozbiljne godine jednog društva koje pokušava da pronađe sebe i odredi svoj put. Prirodno da je na tom putu bilo i grešaka i propuštenih prilika… Ali upravo to su najvažnije godine sazrijevanja, jer tada postavljamo temelje za sve ono što slijedi. Male zemlje sebi teško mogu priuštiti luksuz sporosti, podjela ili kratkoročnih planova. Možda smo ponekad premalo ulagali u stvari čiji se pravi rezultati vide tek godinama kasnije – kazao je za Pobjedu Miloš Karadaglić.
Gitara je mali orkestar. Svaka žica je drugačija boja, drugačiji glas – govorio je legendarni španski klasični gitarista Andrés Segovia, čovjek čiji je zvuk jednom dječaku iz Podgorice, mračnih devedesetih godina prošlog vijeka, zauvijek promijenio život. Taj dječak je Miloš Karadaglić, jedan od najpoznatijih klasičnih gitarista današnjice, koji sa svojim ,,malim orkestrom“ nastupa u najvećim koncertnim dvoranama svijeta poput Rojal Albert Hola, Vigmor Hola i Karnegi Hola, te brojnim drugim dvoranama u Čikagu, Los Anđelesu, Tokiju, Parizu, Rimu, Minhenu…

Taj unutrašnji orkestar, građen u tišini i izolaciji podgoričkih noći pod svijećama, ostao je Karadaglićev trajni unutrašnji kompas. Od naše zemlje do svjetskih scena, on je izgradio karijeru koja je klasičnu gitaru približila široj publici, zbog čega ga je kritika prepoznala kao ,,novog heroja klasične gitare“. Upravo je ta odbrana autonomije ,,drugačijeg glasa“, nakon što je odbio najveće državno priznanje, Karadaglića učinila i herojem za veliki dio Crne Gore u jednom drugom, reklo bi se važnijem smislu, pokazujući da Miloš nije samo virtuoz gitare, već i angažovani umjetnik i, u pravom smislu te riječi, ambasador naše države u svijetu.

Kroz razgovor za Pobjedu o svom umjetničkom usponu, lavirintima Vivaldijevih partitura, katarzičnom bolu unutar Rodrigovog „Koncerta za Aranhuez“ i misiji svoje Fondacije, Karadaglić mapira i naš društveni trenutak, retrospektivno sagledavajući dvije decenije crnogorske nezavisnosti i osvježavajući sjećanje na 21. maj 2006. godine… On je za naš list govorio i o vrijednostima na kojima smatra da bi Crna Gora trebalo da gradi svoju budućnost, vrijednostima zbog kojih je odlučio da odbije Trinaestojulsku nagradu, apostrofirajući da je odgovornost koja neminovno prati jedno tako veliko priznanje veća od nas samih.

POBJEDA: Crna Gora danas slavi 20 godina od obnove nezavisnosti. Što Vam, na sasvim intimnom planu, znači 21. maj? Sjećate li se gdje ste bili tog dana 2006. godine i kako ste se osjećali?

KARADAGLIĆ: Dvadeset godina zvuči kao dug period, ali kad pomislim na 21. maj, prvo što osjetim je snažna emocija tog istorijskog trenutka. Bio sam u Londonu, završavao master studije na Kraljevskoj akademiji, daleko od kuće, ali rijetko kad bliže Crnoj Gori. Postojala je ogromna napetost, uzbuđenje i osjećaj da svjedočimo trenutku koji će označiti početak jednog novog poglavlja naše istorije. Nikad neću zaboraviti momenat kad je postalo jasno da smo uspjeli na tom putu. Za mnoge od nas koji smo odrastali devedesetih, poslije svih turbulencija koje su obilježile naše djetinjstvo, taj događaj nije bio samo politički ili istorijski, on je nosio u sebi snažan osjećaj nade, osjećaj da iza sebe ostavljamo jedno teško vrijeme i otvaramo prostor za neku ljepšu, stabilniju i samouvjereniju budućnost. Dvadeset godina kasnije, sad možda još i više razumijem da nezavisnost nije samo jedan datum koji obilježavamo, već proces sazrijevanja. Kroz godine i iskustva naučio sam koliko je važno imati osjećaj pripadnosti, znati odakle ste i gdje god da ste, nositi to duboko u sebi. To je velika snaga i privilegija.

POBJEDA: Što su vrijednosti na kojima bi Crna Gora trebalo da gradi svoju budućnost?

KARADAGLIĆ: Putujući svijetom i provodeći život u pronalaženju sebe između različitih kultura i društava, shvatio sam da male zemlje imaju jednu posebnu prednost – one mogu mnogo brže da osjete, znaju, prepoznaju i njeguju ono što ih čini posebnim. Te vrijednosti i osjećanja su me lično uvijek vodile hrabrije i dalje u svijet, ali uvijek bliže samom sebi. Obrazovanje, kultura, otvorenost, odgovornost i odnos prema ljudima su ključ. Zrelost jednog društva ne vidi se samo u institucijama, već i u tome kako se odnosimo prema talentu, znanju, različitosti i mladim ljudima koji tek dolaze. Volio bih da gradimo Crnu Goru u kojoj se uspjeh ne doživljava sa sumnjom nego sa radošću, u kojoj se znanje poštuje a dobrota ne smatra slabošću, zemlju koja ima dovoljno samopouzdanja da ostane svoja, a dovoljno otvorena da stalno uči, raste i mijenja se na bolje. Na kraju, vjerujem da kultura ima mnogo veću ulogu nego što često mislimo. Ona nije ukras jednog društva. Ona govori o tome ko smo, kakvi želimo da budemo i što ostavljamo iza sebe.

Pobjeda