U maloj prodavnici na uglu, na jednom američkom TV prilogu, žena prevrće kesu pirinča u rukama. Pogleda cijenu, pa pogleda dijete koje je povela sa sobom. Dijete, naravno, želi nešto drugo – slatkiš, sok, bilo šta što bi mu zasladilo dan. Ali pirinač je prioritet. I skup je. Preskup.
Ne zna ta žena ništa o carinskim ratovima, ni o globalnim lancima snabdijevanja, ali osjeća njihovu težinu u svakodnevici, na blagajni, u praznom frižideru.
U Vašingtonu, američki predsjednik Donald Tramp priča o „Americi na prvom mjestu“. U Pekingu, odgovaraju kontramjerama. U Briselu se uzvraća istom mjerom i ulažu milijarde u oružje, a između – običan čovjek, žena na kasi, otac koji vozi kamion, radnica u tekstilnoj fabrici. Ljudi čiji glasovi ne dospijevaju do statistike, ali čije ruke nose teret ekonomskih sukoba.
Trampove carine izgledaju kao oružje moći i nezavisnosti, ali na kraju – nisu, niti će pogoditi bogate kineske tajkune, niti američke milijardere. Pogodile su male poljoprivrednike u Ajovi, koji više nisu mogli da prodaju svoju soju. Pogodiće radnike koji su ostali bez posla jer su fabrike zatvarane zbog skupljih sirovina. I, da, pogodile su i tu ženu iz početka priče – jer je ta riža uvežena, a sada skuplja zbog nečije „strateške odluke“.
Poznati ekonomista Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade, još je 2018. upozoravao:
“Carine ne stvaraju radna mjesta, one ih premještaju – i to često iz jedne siromašne zajednice u drugu, bez ikakvog stvarnog dobitka.”
Profesorica Mary Lovely iz Peterson instituta bila je još direktnija:
“Povećanje cijena zbog carina pogađa svakog Amerikanca, ali najviše one sa niskim prihodima, jer veći dio svog novca troše na robu široke potrošnje.”
A Chad Bown, stručnjak za trgovinu iz Brookings Institutiona, poentira:
“Trgovinski ratovi ne dobijaju radnici. Oni ih gube. Uvijek.”
A KAKO SU SE ZAVRŠAVALI ISTORIJSKI CARINSKI RATOVI?
Ako nas istorija nečemu uči, onda je to da su svi veliki carinski ratovi na kraju završeni – ne pobjedom, nego pregovorima, priznanjem štete i povratkom slobodnijoj trgovini.
- Smoot-Hawley carine iz 1930. u SAD-u, koje su podignute kako bi se zaštitila domaća poljoprivreda usred Velike depresije, izazvale su domino efekat – uzvratne mjere širom Evrope, pad trgovine za 66% i produbljenje krize. Završile su se tek poslije Drugog svjetskog rata formiranjem GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade) i kasnije Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
- Britanski „Corn Laws“ – carine na uvoz žitarica koje su štitile bogatu aristokratiju, izazvale su siromaštvo i glad u 19. vijeku. Ukinute su pod pritiskom javnosti i ekonomskih mislioca poput Ricarda i Smitha. Ukinute ne oružjem – već razumom.
- Čak i Trampove carine na kinesku robu danas se tiho preispituju. Bajdenova administracija nije ih ukinula odmah, ali su mnoge kompanije pronašle načine da ih zaobiđu. A najvažnije: nijesu donijele željeni efekat. Kina nije popustila. Američki radnik nije osjetio boljitak. A inflacija je porasla.
A ŠTA AKO SVJETSKI TRGOVINSKI RAT POGODI I NAS?
Crna Gora je mala i otvorena ekonomija. Više od 80% hrane uvozimo. Hljeb, mlijeko, ulje, meso, žitarice, lijekovi, građevinski materijal – gotovo sve zavisi od međunarodne trgovine. I upravo zato, mi smo među onima koji bi najprije i najjače osjetili posledice globalnih carinskih sukoba.
Ako velike sile podignu carine, doći će do lančanog poskupljenja. A kod nas – gdje plata ne prati rast cijena, gdje mnogi građani već sada preživljavaju dan za danom – to bi moglo imati razorne posljedice.
Crna Gora ne može sebi da priušti iluziju ekonomske samodovoljnosti. Uvoz je krvotok našeg tržišta. U svakom carinskom ratu, zemlje poput naše su kolateralna šteta.
I zato, kada gledamo te naslove iz Amerike, Evrope ili Kine, ne treba da mislimo da se to nas ne tiče. Tiče nas se – preko cijene litre ulja, preko računa za lijekove, preko plate kasirke koja ne može pokriti ni potrošačku korpu.
Ekonomski nacionalizam možda zvuči ponosno u predizbornim kampanjama. Možda podiže rejtinge i proizvodi naslovnice. Ali istina je da nijedna carina nije pala na luksuz. Uvijek pada na hljeb. Na mlijeko. Na lijek.
I zato, kad god čujemo riječ carinski rat, ne pomislimo na brojeve, već na lica. Na majke koje računaju do zadnjeg centa. Na penzionere koji traže domaće umjesto stranog, pa vide da je i to skuplje. Na djecu koja odrastu ranije nego što treba – jer razumiju kad im majka kaže „danas samo osnovno“.
Možda ekonomija govori jezikom grafikona, deficita i kamatnih stopa. Ali život govori tiho, kroz pogled na praznu policu, kroz ćutanje pred djetetovim pitanjem: „Možemo li ovo, mama?“
I tu, u toj tišini, pada posljednji i najteži račun svakog carinskog rata.
Bojan Obrenić
