ruštvo u kojem želimo da živimo mora biti izgrađeno na temeljima civilizovanog djelovanja svih njegovih članova. Jedan od najvažnijih principa suživota u svakoj zajednici jeste: „Ne učini drugome ono što ne bi želio sebi“, što je u crnogorskom duhu utjelovljeno u poruci: „Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe“. Crna Gora je, kao stara balkanska i evropska država, obnovila svoju državnost 2006. godine.
Piše: Nikola Gegaj
U tom procesu, između ostalog, presudan uticaj imali su događaji iz devedesetih – dezintegracija Jugoslavije, ratovi i masovna stradanja nevinih ljudi. Zato je lako razumjeti zabrinutost, pa i gnjev građana zbog ranjavanja mladog čovjeka u Podgorici, ali je teško razumjeti generalizaciju ovog čina kroz povike „Ubij, ubij, ubij Turčina“, koji predstavljaju direktan izraz vjerske, odnosno nacionalne mržnje, one iste koja je ne tako davno dovela do bratoubilaštva, egzodusa, masovnih grobnica i genocida.
Takve poruke, kao i one koje se šire društvenim mrežama o naoružavanju i nevraćanju oružja predstavljaju ozbiljnu prijetnju za cijelo društvo, bez obzira na to kome su upućene – Albancima, Crnogorcima, Hrvatima ili bilo kojoj drugoj nacionalnoj ili etničkoj zajednici u Crnoj Gori.
Na takav način se ne gradi ni demokratsko ni građansko društvo, niti se može očuvati mir i osjećaj sigurnosti. Danas se prijetnje i uvrede upućuju Turcima, među kojima je veliki broj vrijednih preduzetnika koji zapošljavaju crnogorske građane i omogućavaju im dostojanstven život. Svi znamo da u Crnoj Gori, posebno na Primorju, živi i mnogo Rusa, Ukrajinaca i drugih, čije se ponašanje ne može uvijek okarakterisati kao uzorno.
Ali okriviti čitave narode zbog pojedinaca je opasno i nepravedno. Takva stigmatizacija ne samo da šteti suživotu, već narušava i međudržavne odnose. Određene političke strukture pokušavaju da taj čin ranjavanja zloupotrijebe za podizanje opasnih kolektivnih tenzija, kao „uvezeni odgovor“ na prisustvo i angažman turske države izvan svojih granica.
Nije teško prepoznati da ni danas, kao ni devedesetih, ne miruju oni koji žele da šire ratnohuškačke poruke i sijaju razdor među ljudima. Ne treba zaboraviti da su slične poruke ranije dolazile i od pojedinih istaknutih političara koji su govorili da će sa sopstvenim građanima postupati „kao s Turcima u bici na Grahovcu“. Obaveza državnih organa jeste da obezbijede sigurnost građana, javni red i mir, te da privedu pravdi počinioce zločina, nereda i one koji šire mržnju među narodima.
Ne smijemo dozvoliti da se šalju poruke koje raspiruju vjerske i nacionalne tenzije, one koje mogu dovesti do pogubne eskalacije. Te činjenice moraju biti jasne, prije svega, političkim akterima i medijima. Apsurdno je biti protiv dolaska stranaca, jer je čitava ljudska civilizacija nastala kroz migracije. Mnoge države brinu o tome da migracije ne ugroze funkcionisanje društva, ali osnovna civilizacijska vrijednost ostaje međunacionalno i međuvjersko povjerenje, te međusobna povezanost ljudi i kultura.
Turska je, bez sumnje, prijatelj Crne Gore. To je dokazala brojnim ulaganjima u škole, bolnice, kulturne centre, putnu infrastrukturu i druge projekte, bez obzira na to kojoj vjeri ili naciji pripada lokalno stanovništvo. Takav odnos zaslužuje poštovanje. Crna Gora mora biti sigurna zemlja za sve svoje građane. Pritom ne smijemo zaboraviti ni veliki broj turskih državljana porijeklom iz Crne Gore. Postavlja se pitanje kakvu poruku njima šalju ovi zlokobni pokliči?
POBJEDA