Evroliga je mrtva. Pare su je sahranile. Budućnost je opet sama

Evroliga je konačno pokazala pravo lice – lice interesa, novca i zakulisnih dilova koji nemaju veze sa sportom.
Piše: Nenad Zečević

Šampion ABA lige ove sezone neće vidjeti elitno takmičenje. Ne zato što nije dovoljno dobar. Ne zato što nije zaslužio. Već zato što se ne uklapa u planove tržišta, televizija i tzv. „vizije rasta“. U korporativnom svijetu, bez duše i viteštva.

Zvezda, Partizan i – Dubai. To su novi “sigurni putnici”. Prva dva po nekom čudnom, vječitom političko-finansijskom imunitetu, a treći bez ijedne utakmice, bez znoja, bez borbe. I sve to, dok se vjerovatni šampion – Budućnost Voli – gura u zapećak. Kao da nije ni igrao. Kao da nije dominirao. Kao da se ne računa.

A Budućnost se itekako računa. Sezona 2018/19. – prva sezona u Evroligi nakon gotovo dvije decenije. Povratak je bio zvučan. Možda nijesmo ušli u plej-of, ali su ostavili trag. I to kakav. Pobjede protiv Barselone, Baskonije, Darušafake, Gran Kanarije i budućeg šampiona – CSKA u jednom od najboljih mečeva u istoriji Evrolige.

I onda – 21 pogođena trojka protiv Baskonije. Rekord Evrolige. Košarkaška poezija u punoj „Morači“. Ne možete kupiti takvu noć. Ne možete je izmisliti Power Point prezentacijom. To je bila emocija, autentičnost, duša sporta.

I sve to brišete jer dolazi Dubai? Jer je neko negdje zaključio da se više isplati letjeti preko cijelog kontinenta nego nagraditi klub koji je realno osvojio region? Šta je onda ABA liga? Izlog za sponzore? Prikrivena šarada?

Ako prvak ne ide u elitu, onda ovo više nije liga – to je reality show. Odluke se ne donose u reketu, nego u tablicama projekcija i marketing strategijama.

Budućnost je sada ponovo žrtva sistema koji ne cijeni rezultat, koji ne prepoznaje čojstvo i junaštvo, koji se gadi autentičnosti jer ona ne donosi dovoljno lajkova i pregleda. Nema moćnu lobističku mašinu, nema “bratske” odnose u centrima moći, ali ima ono što Evroligi danas najviše fali – integritet.

Zato ćemo reći jasno: Evroliga je izgubila smisao. Postala je zatvoreni klub, sponzorisana iluzija meritokratije. Onaj ko je na terenu zaslužio, neće igrati. A onaj ko ima pare – igraće bez pitanja.

Sport je mrtav. Vi ste ga ubili. Sahranili ste ga pod jarkim svjetlima dvorana koje više nemaju miris znoja, već samo odjeke transakcija.

A Budućnost? Ona ne traži milostinju. I kad je gurate van, ne zaboravite – bila je tu. I ostavila trag. U istoriji Evrolige. Na terenu. Gdje je to jedino i važno.