“U gimnaziji je bilo možda sedam – osam đaka, po ocjenama, boljih od mene, ali ja sam prvi iz te generacije završio fakultet i diplomirao, baš iz inata”, počinje Dule Mehić svoju životnu priču o tome kako je ostvario „američki san“.
Dule Merhić je rođen u selu Gladovići kod Srebrenice. Osnovnu školu u Osatu je završio kao vukovac. Gimnaziju je završio u Srebrenici. Za sebe kaže da je bio nemirnog duha
“Prvi razred završio sam sa odličnim uspjehom, a u ostala tri su ocjene bile malo niže, jer sam volio kako to kažu sve što mladi vole pa sam manje vremena imao za učenje. Nakon gimnazije upisujem Šumarski fakultet u Sarajevu. Amidža mi je živio u Mostaru, odem da ga vidim i usput položim prijemni, upišem i Mašinski fakultet”, prisjeća se Dule.
Služenje vojske u tadašnjoj Jugoslaviji je bilo obavezno, ali su studenti mogli služiti takozvani rok 12+3 mjeseci, pa je Dule najprije otišao u vojsku. Po odsluženju je došao u Srebrenicu gdje je susreo bivšeg profesora iz srednje škole koji ga je pitao gdje je i šta radi. Na njegov odgovor da je služio vojsku i da će sad nastaviti da studira u Mostaru profesor mu se podsmjehnuo rekavši kako mu je bolje da ide šta raditi, a ne trošiti nivce koje mu otac teško zarađuje kao građevinski radnik.
U gimnaziji su bila dva odjeljenja završnih razreda kada sam ja učio i bilo je možda 7-8 đaka po ocjenama boljih od mene, ali ja sam prvi iz te generacije završio fakultet i diplomirao, baš iz inata koji je u meni probudio taj profesor”, kaže Dule kroz smijeh.
Dule dobiva posao u firmi Univerzal i počinje raditi u Zvorniku gdje se ženi i dobiva prvo dijete.
“Uvijek sam bio ambiciozan i želio nešto više. Spremao sam se da idem u Zagreb polagati stručni ispit kako bih kao mašinski inžinjer bio ovlašten za potpisivanje projekata za gradnju kuća, jer u to vrijeme od Bijeljine do Srebrenice nije bilo takvog inžinjera, ali počinje rat..”, prisjeća se.
Vlast u Zvorniku preuzima SDS. U grad ulaze Tigrovi, pripadnici paravojne formacije Željka Ražnatovića – Arkana. Dule je dva mjeseca u kućnom pritvoru i uz pomoć poslovnog prijatelja iz Subotice uspijeva se izvući iz Zvornika i preko Beograda i Subotice sa suprugom i osmomjesečnim sinom dolazi u Njemačku.
POSLOVNI USPJESI U NJEMAČKOJ
“Nisam znao ni jednu riječ njemačkog, jer sam u školi učio ruski jezik, ali nakon šest mjeseci uspijevam se zaposliti u špediciji namještaja u Nirnbergu. Nakon dvije godine gazda Nijemac želi zatvoriti firmu i ići u penziju, ali ja ga uspijevam ubijediti da ostane i kroz papire fiktivno vodi firmu dok ja praktično preuzimam sve poslove. On pristaje i tako ja u Njemačkoj radim 4-5 godina”, priča za N1.
Rat se završava i Dule sa bivšim gazdom, a tada već partnerom dolazi u Sarajevo sa namjerom da otvore veliku robnu kuću namještaja, jer u to vrijeme gotovo da niko nije prodavao namještaj u BiH…
Obilaze institucije kako bi vidjeli kolike su carine, kakve dozvole im trebaju za to… Uviđaju da vlada bezakonje, da još nije kako treba stvorena država i odustaju. U Njemačkoj ostaje još dvije godine, ali uporedo gradi ogromnu četverospratnu kuću u Sarajevu. Njemačka vlada donosi odluku da se izbjeglice moraju vratiti u BiH i Dule odlučuje ići u Ameriku.
NIJE ZNAO NI RIJEČI ENGLESKOG, ALI JE ZNAO ŠTA ŽELI
“Po dolasku u Ameriku prvih sedam dana su mi bili najteži. Kada dođeš nađu ti sponzora koji brine o tebi i podučava te tamošnjem načinu života. Gledaju te kao da ne znaš povući vodu u WC, jer ima i toga pošto dolaze ljudi sa raznih strana, iz Afrike itd. gdje to i stvarno ne znaju. I nas su počeli tako tretirati, jer nisu ništa znali o nama. Bio sam na nekoj izolovanoj farmi, nisam se nikom mogao javiti, nisam znao jezik i tih nekoliko dana su mi bili teži nego sve ono što sam preživio u Zvorniku na početku rata”, kaže Dule.
Kaže da nije znao riječ engleskog i morao je najprije naučiti jezik. Počeo je ići na na kurseve od crkava, večernjih i redovnih škola do angažovanja privatnog učitelja.
“Zainatio sam se ili ću naučiti jezik ili se vraćam za Bosnu, ali neću raditi kao što rade drugi Bosanci, one najteže i najmanje plaćene poslove koje drugi neće da rade.”
Dule je za šest mjeseci uspio savladati jezik kako bi upisao koledž, (Columbia Basin College), u trajanju od dvije godine, nostrifikuje sve ispite sa fakulteta koji je završio u Mostaru i master radi na Washington State University kako bi dobio diplomu sa kojom može raditi u Americi.
“Pošto su moja specijalnost bile one CNC kompjuterske mašine, jedan profesor sa univerziteta gdje sam bio, odveo me u firmu koja je tek počinjala sa radom i imala samo tri zaposlena”, priča nam.
Opširnije na www.nezavisne.com
Komentari čitalaca 0
Podijelite mišljenje i ocijenite komentare drugih čitalaca.