Kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić juče izjavio da je Crvena zvezda dobila od države Srbije šest do sedam puta više novca, nego što je Budućnost Voli dobila od Crne Gore, a ipak izgubila – on nije govorio samo o novcu.
Ta izjava bila je, svjesno ili ne, poruka koliko država može da utiče na sudbinu jednog kluba – i koliko snažno politička volja može da podupre sportski sistem. Vučić se nikada nije krio iza floskula. Njegova podrška Crvenoj zvezdi – bez obzira na to što je često kritikovana – jeste sistemska, dosljedna i strateška. On Zvezdu vidi kao državnog ambasadora, dio „meke moći“ Srbije i alat nacionalnog prestiža. I upravo u toj činjenici leži suština regionalne sportske nejednakosti. Jer, dok Srbija gradi klubove kao nacionalne projekte, Crna Gora svoje prepušta samima sebi.
Budućnost Voli, šampion ABA lige i redovni učesnik evropskih takmičenja, postala je slučaj zapostavljenog giganta – klub koji mora da dokazuje svoje pravo na podršku, iako predstavlja ono najbolje što crnogorski sport nudi. Vučić ne krije da država ulaže ogroman novac u Zvezdu. On to vidi kao „pametno ulaganje“ koje donosi povrat – kroz publiku, reputaciju, medijski uticaj i, ne manje važno, kroz geopolitički značaj sporta.
S druge strane, Budućnost Voli ne samo da nema institucionalnu podršku te vrste, već se suočava sa ignorisanjem već potpisanih obaveza: za sezonu 2024/25, Vlada Crne Gore i Glavni grad duguju klubu čak tri miliona eura, dok dug iz prethodne sezone iznosi dodatnih 250.000 eura. To nije razlika u stilu – to je razlika u sistemima vrijednosti.
Crna Gora, nažalost, još uvijek nema strategiju sporta na državnom nivou. Nema svijest o sportu kao dijelu svoje spoljnopolitičke i kulturne prezentacije. Klubovi se tretiraju kao teret, a ne kao investicija. Budućnost Voli je prepuštena privatnim sponzorima, koji ispunjavaju svoje obaveze, ali njihova podrška ne može biti trajna zamjena za odgovornost države. Ovdje ne govorimo o preferencijama, već o principima. Ako Crna Gora ne stoji iza svog najprepoznatljivijeg sportskog kolektiva, ako ignoriše simbol koji je u rangu nacionalne reprezentacije, kako onda može očekivati lojalnost, rezultate ili međunarodnu vidljivost?
Da li vlast želi jaku Budućnost Voli?
Vučićev model može biti kontroverzan, ali funkcioniše. Zvezda raste, takmiči se na najvišem nivou i širi uticaj. Budućnost Voli, uprkos rezultatima, gubi tlo pod nogama – ne zbog poraza na terenu, već zbog poraza u kabinetima. Vrijeme je da crnogorske institucije prepoznaju da Budućnost Voli nije trošak, već nacionalni kapital.
Ako predsjednik druge države razumije vrijednost sportskog brenda bolje nego crnogorska vlast – onda to nije sportski, već politički poraz.
Nenad Zečević, Pobjeda
Komentari čitalaca 0
Podijelite mišljenje i ocijenite komentare drugih čitalaca.