Crna Gora kao Kolumbija – potrebna crnogorska sablja i uvođenje vanrednog stanja

Dvije likvidacije u svega nekoliko dana. Rafali po gradskim ulicama. Strah u očima građana. Crna Gora, nažalost, sve više podsjeća na Kolumbiju iz najmračnijih godina narko-rata.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Dok se klanovi obračunavaju kao da su u predgrađu Medellína, a ne u srcu Evrope, nadležni državni organi djeluju kao da su im vezane ruke.

Nema dileme – vrh Uprave policije, Agencije za nacionalnu bezbjednost i Specijalnog državnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja (SDT i SPO) pokazuju odlučnost i profesionalizam. Građani vide da ima ljudi u sistemu koji hoće da rade. Ali sve to pada u vodu ako nemate mehanizme koji omogućavaju odlučan i brz obračun sa organizovanim kriminalom. A ti mehanizmi danas, ipak ne postoje u dovoljnoj mjeri.

Crnoj Gori je potrebna – sablja. Ne metaforička, već institucionalna i operativna. Ne deklarativna, već zakonodavna i ustavna. Jedini način da se prekine spirala nasilja jeste – uvođenje vanrednog stanja. Suspenzija određenih prava, privremena, jasno ograničena i zakonom regulisana, kako bi država mogla da udari u samo srce kriminalnih hobotnica koje danas bukvalno drže taoce čitave djelove države.

Podsjetimo: Kolumbija, Meksiko, Brazil, Ekvador – sve ove države, suočene sa kriminalnim kartelima, koristile su vojsku. Ne zbog ambicije da militarizuju društvo, već zato što su kriminalci odavno militarizovali svoje strukture. Ako klanovi koriste eksploziv, automatsko oružje, dronove i satelite, zar država ne smije da koristi ono što je preostalo za zaštitu života i ustavnog poretka?

Najslabija karika u sistemu bezbjednosti u Crnoj Gori je – pravosuđe. Sudovi. Nema osuđujućih presuda. Nema epiloga ni za one koji su pod istragom, ni za one kojima se godinama sudi. Na slobodi su oni koji su u zemljama regiona odavno iza rešetaka. I tako dolazimo do poražavajuće istine – kriminalce ne oslobađa ni policija, ni tužilaštvo, već sudije.

Država mora da odluči – ili ćemo čekati da nas dotuku, ili ćemo upotrijebiti ono što svaki Ustav u kriznim situacijama dozvoljava – vanredno stanje. Ako treba, vojska na ulice. Ako treba, zabrana kretanja noću. I hitna zaplena imovine. I hitno – i zakon o porijeklu imovine koji stvarno radi.

Građani Crne Gore su danas ugroženi. Njihova bezbjednost više nije garantovana ni po danu, ni po noći. Uznemireni su, očajni, i traže zaštitu. Od političkih igara i poruka da „sve držimo pod kontrolom“ – niko nema ništa. Jer realnost je da više ništa nije pod kontrolom.

Vrijeme je za odluke. Ako ih vlast ne donese – biće saučesnik. Ako sudije i dalje oklijevaju – biće saučesnici. A građani to više ne smije i neće trpjeti. Crnoj Gori treba sablja. Ne deklarativna. Ne parola. Već stvarna – pravna, institucionalna, bez milosti prema mafiji.

Vanredno stanje – ili vanredno propadanje. Izbor je jasan.