Bez vode život ne može da postoji. Ona je jedna od najvažnijih i sveprisutnih supstanci, koja pokriva 71 odsto Zemljine površine.
Piše: dr Ivana VOJINOVIĆ
Oko 96,5 odsto planetarne vode je u okeanima, a 2,5 odsto je slatka voda. Oko 69 odsto slatke vode je zamrznuto u glečerima i ledenim kapama Antarktika i Grenlanda, a 30 odsto je duboko pod zemljom u vodonosnim slojevima. Oko 1,3 odsto slatke vode je površinska voda, koja se u najvećem dijelu (73 odsto) nalazi u ledu i snijegu, dok su 20 odsto jezera. Svega 0, 5 odsto površinske vode su rijeke, dok su močvare 2,5 odsto a 3,5 odsto je vlažnost zemljišta.
Danas je Svjetski dan voda, koji bi trebalo da podsjeti da je voda u centru ekonomskog i društvenog razvoja, odnosno da je od vitalnog značaja za održavanje zdravlja, proizvodnju hrane i energije, upravljanje životnom sredinom i otvaranje radnih mjesta. Na to podsjećaju i riječi nobelovca Henry Kissingera: „Onaj ko vlada naftom, vlada državama. Onaj ko vlada hranom, vlada ljudima. Onaj ko vlada pitkom vodom, vlada životom“. Od 1980-ih XX vijeka, upotreba vode raste za oko 1 odsto godišnje širom svijeta. Najviše vode zahvata se za potrebe poljoprivrede, industrije i domaćinstava. Očekuje se da će globalna potražnja za vodom nastaviti da raste sličnom stopom do 2050. godine, što predstavlja povećanje od 20-30 odsto iznad sadašnjeg nivoa korišćenja.
Prema UNESCO-u, trenutno preko dvije milijarde ljudi na svijetu oskudijeva u vodi. Izvještaj o globalnim rizicima Svjetskog ekonomskog foruma rangirao je krizu vode kao globalni rizik od najveće zabrinutosti za tekuću deceniju. Dakle, čiste vode je sve manje i ona je sve skuplja, pa i preambula Okvirne direktive o vodama EU glasi da „voda nije komercijalni proizvod kao drugi, već nasljeđe koje mora biti štićeno, branjeno i tretirano kao takvo“.
Uprkos postojanju značajnih razlika u izdašnosti vodnih resursa, od suvih kraških do oblasti bogatih vodama, osnovna karakteristika hidrografije Crna Gora je bogatstvo površinskih i podzemnih voda. Teritorija države je podijeljena na dva rječna sliva: Dunavski i Jadranski. Više od 80 odsto vode zahvaćene za snabdijevanje vodom za piće potiče od podzemnih voda, koje se u Crnoj Gori nalaze u stijenama koje datiraju od paleozoika do kvartara.
Kvalitet vode varira širom države, od netaknutih planinskih tokova do površinskih i podzemnih voda zagađenih komunalnim i industrijskim otpadnim vodama, kao i onima iz poljoprivrede koje se ispuštaju u prirodni recipijent, na koncentrisan ili difuzan način. Kvalitet podzemnih voda u prirodnim uslovima u najvećem dijelu godine odgovara prvoj klasi. Osnovni negativni uticaj u primorskom regionu ima morska voda, naročito na vodotoku rijeke Bojane i podzemnim vodama Risanskog zaliva, a u kontinentalnom regionu antropogeni faktor i neadekvatna sanitarna zaštita. Koncentrisani izvori zagađenja sa najvećim uticajem su otpadne vode naselja i industrije. Od rasutih izvora zagađenja, najveći su uticaji poljoprivrede i otpada u slivnim područjima, a nijesu zanemarljivi ni ostali uticaji (npr. sječa šuma, aktivnosti čovjeka i životinja na slivu, i sl.). Kvalitet morske vode na javnim kupalištima je veoma zadovoljavajući i u skladu je sa standardima EU. Rezultati analiza vode za piće ukazuju na zadovoljavajući kvalitet, iako bi trebalo da se radi na dodatnoj zaštiti izvorišta i unapređenju sistema za snabdijevanje.
Najkasnije do 2035. godine, u Crnoj Gori moraju biti izgrađena sva postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, rekonstruisana kanalizaciona mreža i zaštićena vodoizvorišta, kako bi do tada sve površinske i podzemne vode imale tzv. dobar hidrološki, hemijski i ekološki status. Ciljna vrijednost koja bi trebalo da bude postignuta do 2035. godine je 95 odsto stanovništva priključeno na kanalizacioni sistem. Međutim, sa postojećom dinamikom izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i stepenom zagađenja Ćehotine, Lima, Zete, Morače i ostalih vodotokova, to je teško postići, ukoliko ne dođe do ubrzane implementacije zakonodavstva EU.
Ovogodišnji Svjetski dan voda Crna Gora dočekuje sa samo 11 postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, pri čemu treba podsjetiti da kapacitet postojećeg kolektora u Podgorici iznosi svega oko 60.000 ekvivalent stanovnika, pa se otpadne vode gradske kanalizacije ispuštaju u Moraču, jer kolektor nema dovoljan kapacitet njihove prerade. Postrojenje je zastarjelo i preopterećeno, jer je izgrađeno 1978. godine i često ne može da obradi sve otpadne vode, što dovodi do toga da neprečišćene ili nedovoljno prečišćene otpadne vode u kontinuitetu dospijevaju u rijeku Moraču, pogoršavajući njen kvalitet. Iz tog razloga je za kvalitet života oko 180.000 stanovnika Podgorice nužno da se ubrzaju aktivnosti na izgradnji novog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda sa kolektorskim sistemom i sistemom za tretman kanalizacionog mulja, koji će imati znatno veći kapacitet, jer je projektovano da će isti moći da obradi otpadne vode za oko 223.000 ekvivalent stanovnika. U suprotnom, može doći do dugotrajnih i nepopravljivih šteta, kako po prirodu, tako i po lokalnu ekonomiju i zdravlje ljudi.
Crnoj Gori su potrebni moderni i efikasni sistemi upravljanja otpadnim vodama. To nije nužno pravdavati isključivo pristupanjem EU, već prije svega ciljevima unapređenja zdravlja stanovništva, prirodnih resursa i turističkih potencijala Crne Gore, ali i zbog očuvanja najvrednijeg resursa – čiste vode.
(Autorka je direktorica Centra za klimatske promjene UDG)
POBJEDA
