Na osnovu dosadašnjih primjera tjeranja investitora, možemo identifikovati glavne faktore koji odbijaju strane investitore od Crne Gore:
Piše: Predrag Zečević, ekonomski analitičar
Pravna nesigurnost: Ovo je možda najozbiljniji problem. Zemljišne knjige i imovinsko-pravni odnosi u CG su često komplikovani i nepouzdani. Investitorima se dešava da kupe zemlju ili firmu, a potom iskrsnu tužbe, restitucioni zahtjevi ili sporovi sa državom. Primjer Qatari Diar-a to jasno pokazuje – uložili su milione, a godinama nisu mogli dobiti građevinsku dozvolu zbog spornih parcela. Strani ulagači percipiraju pravosudni sistem kao spor i potencijalno pristrasan. Neujednačena primjena zakona, česte izmjene planskih dokumenata i mogućnost da nova vlast preispituje odluke prethodne, stvaraju osjećaj rizika. Za razliku od zemalja gdje investitor može biti siguran u vlasništvo i ugovor, u CG čak i potpisan ugovor (poput onog za Mamulu 2015.) može biti naknadno osporavan politički. Ta nepredvidivost je veliki minus.
Politička nestabilnost i nedostatak kontinuiteta: Iako je DPS decenijama bio na vlasti, unutar same vlasti (kao što smo vidjeli) nije bilo konsenzusa o razvojnim projektima. Koalicioni partner ili opozicija mogu blokirati projekat iz političkih razloga. Česte izborne promjene od 2020. dodatno su naglasile nestabilnost – investitori sada strahuju da ugovor potpisan s jednom vladom možda neće ispoštovati naredna. Npr. 2020. nova vlada je poništila ili preispitala više ugovora prethodne. Nepostojanje šireg političkog konsenzusa o ključnim investicijama znači da investitor ulazi u političko minsko polje. U Crnoj Gori su investicije često politizovane – postanu tema za prepucavanje vlasti i opozicije, što ih može usporiti ili osujetiti.
Korupcija i neformalni centri moći: Percepcija korupcije u CG je visoka, što potkrepljuju i slučajevi poput budvanskih afera, afere “Koverta”, zarobljena država, narko karteli… . Strani investitori strahuju da će morati da plaćaju mito ili da ulaze u partnerstva sa lokalnim “tajkunima” da bi ostvarili projekte. Neki se na to ne pristaju i odustanu. Drugi eventualno pristanu, pa upadnu u začarani krug ucjena. Nepotizam i klijentelizam takođe odbijaju ozbiljne kompanije – ako se veliki tender namjesti ili stopira zbog interesa lokalnog moćnika, stranac gubi volju. Npr. navodi da je prilikom privatizacije raznih hotela u CG bilo “ispod stola” dogovora, gdje ko nije igrao po tim pravilima – nije prošao. Ozbiljni investitori radije idu u zemlje gdje je poslovna klima čistija, makar i uz manje subvencije.
Administrativne barijere i neefikasnost: Crnogorska birokratija zna biti spora i komplikovana. Dozvole, saglasnosti, papirologija – sve to može potrajati duže nego što investitor planira. U slučaju Kraljičine plaže, iako je vlada djelovala brzo, lokalni nivo (Budva, Bar) te republički parlament usporili su finalizaciju. U slučaju Qatari Diar, opština Tivat i ministarstva nisu brzo riješili planove i dozvole. Strani ulagači ovo vide kao trošak vremena i novca. Neke kompanije su čak napustile projekte zbog frustracije birokratijom. Primjera radi, investitori u energetici (vjetroparkovi, hidroelektrane) su se žalili na nejasne procedure i čekanje. One-stop-shop za investitore i digitalizacija procedura tek su u začetku, dok druge zemlje regiona tu idu brže.
Lokalni otpor i aktivizam: U CG postoji izražen otpor lokalnih zajednica i aktivista prema nekim velikim projektima, što investitorima nije drago ali je realnost. Primjer je bio otpor davanju u zakup ostrva Mamula investitoru (iako je kasnije prevaziđen). Zatim, svaka gradnja na obali često nailazi na ekološke proteste (što može biti opravdano, ali i ispolitizovano). U slučaju Kraljičine plaže, pojedini NVO su bili glasni da bi rizort ugrozio eko-sistem obale i javni pristup. Slično, planovi za gradnju na Skadarskom jezeru (projekat “Porto Skadar Lake” od strane UAE investitora najavljivan) propali su i zbog otpora ekoloških grupa koje su digle svjetsku pažnju. Crna Gora kao ekološka država ima snažne aktiviste koji motre – što je dobro za održivost, ali znači da investitor mora biti spreman na dijalog i prilagođavanje planova. Nekima to smeta, pogotovo ako su navikli da im vlast sve riješi. U CG će se suočiti sa protestima ako projekat doživljavaju kao štetan za sredinu ili lokalnu zajednicu.
Negativna kampanja u medijima: Kako je pokazao slučaj Royal Group, crnogorski medijski prostor može biti nemilosrdan. Ako se određeni mediji ili politički akteri okome na investitora, može doći do javnog linča ili kompromitacije. U doba društvenih mreža, svaka kontroverza se brzo širi. Investitori ne vole negativni publicitet. U CG se dešavalo da tabloidi ili portali (ponekad vođeni konkurentskim interesima) šire poluistine o stranim kompanijama – nazivaju ih lopovima, sumnjivim kapitalom, itd. To može destabilizovati podršku projektu i stvoriti lošu klimu. U zemljama sa jasnom strategijom, vlast stane u odbranu reputacije investitora pred medijskim spekulacijama. U CG se znalo desiti suprotno – da član vladajuće koalicije (SDP) javno imputira investitoru nezakonite namjere, što onda mediji razglasaju. Imidž CG medija kao vrlo kritičnih prema svakom (što je dobro za demokratiju) znači i da investitori moraju imati dobar PR i transparentnost, u čemu neki zakažu i onda budu “razapeti” u javnosti.
Mala ekonomija i limitiran domaći tržišni potencijal: Ovo je objektivan faktor – CG je malo tržište (oko 620 hiljada stanovnika). Neki investitori vide da povrat na ulaganje zavisi isključivo od turističke sezone ili od izvoza, jer domaća potražnja nije velika. To samo po sebi nije krivica CG, ali znači da CG mora nuditi dodatne razloge da izabere nju u odnosu na recimo Hrvatsku ili Grčku. Ako uz malu bazu potrošača idu i navedeni rizici (pravni, politički), investitor će se zapitati isplati li se. Dakle, CG mora konkurisati atraktivnošću uslova jer brojevima ne može. Kada to izostane, projekat djeluje rizično i marginalno profitabilan – pa se kapital preusmjeri drugdje.
Sve navedeno konstituiše percepciju da Crna Gora nije “investor-friendly” koliko bi mogla biti. Naravno, nije sve crno: mnogi strani investitori su uspješni u CG (npr. Porto Montenegro u tivatskoj marini – doduše uz punu političku podršku od starta; One&Only resort Portonovi – azerbejdžanska investicija koja je uspjela, ali opet uz posebne dogovore; zatim Elektroprivreda CG koja ima strateškog partnera iz Italije itd.). Međutim, činjenica da su nekoliko udarnih arapskih investicija propale u malom vremenskom razmaku dovela je do zabrinutosti da li je to trend.
Dugoročne posljedice po imidž Crne Gore
Ukoliko Crna Gora ne adresira ove izazove, dugoročno bi mogla pretrpjeti ozbiljne posljedice po svoj ekonomski razvoj. Imidž zemlje kao nestabilne za investicije znači manje stranog kapitala, sporiji rast i manje radnih mjesta u budućnosti. Evo nekoliko tačaka za kraj:
Gubitak kredibiliteta: Investitori (posebno iz krugova GCC – Zalivskog vijeća) komuniciraju međusobno. Slučajevi poput Royal Group i Qatari Diar postali su dijelom “case study” priča. To može rezultirati time da CG padne niže na listi prioriteta bogatih fondova. Povjerenje je teško obnoviti kada jednom bude poljuljano. Kako je i sam DPS kazao, odustajanje Royal Group je najuvjerljiviji primjer štete koju prouzrokuje opstrukcioni model vlasti – ta poruka ne ostaje samo unutar CG. U eri globalnih medija, reputacija se brzo širi: Crna Gora? Tamo ne mogu da se dogovore, rizik je visok. Takav glas obeshrabriće potencijalne investitore i iz drugih zemalja, ne samo arapskih.
Propuštene razvojne šanse: Crna Gora je zemlja sa ogromnim neiskorišćenim potencijalima – od obale, preko energetike (hidro, vjetar) do poljoprivrede i IT sektora. Bez značajnih investicija, ti potencijali mogu ostati uspavani. Država sama (uz limitiran budžet) ne može pokrenuti velike projekte. Dakle, odbijanjem ili gubljenjem stranih ulaganja, CG odlaže razvoj ključnih resursa. To ima dugoročni efekat na BDP, zaposlenost i životni standard. Nasuprot tome, zemlje koje su privukle investicije (npr. susjedna Srbija je kroz arapske i kineske investicije revitalizovala svoju industriju i infrastrukturu) sada ubrzanije rastu. Svaki veliki projekat manje u CG znači korak iza u regionalnoj utrci.
Smanjena pregovaračka moć države: Paradoksalno, ako CG stekne reputaciju teške destinacije, jedini investitori koji će dolaziti biće oni spremni da rizikuju – često uz zahtjev ekstremnih ustupaka. Dakle, CG bi mogla upasti u zamku da, kako bi privukla kapital, mora nuditi još veće koncesije i garancije nego normalno, jer investitor traži “premiju za rizik”. To opet nije povoljno po državu. Primjera radi, nakon nekoliko neuspjeha, sledeći ozbiljan investitor može reći: “U redu, uložiću, ali hoću 90 godina koncesiju, potpunu zaštitu od propisa i garanciju profita”. Ako je država očajna za investicijom, mogla bi pristati i na lošije uslove nego što bi ranije dobila. To je opasna dinamika – vodi ka potencijalnoj ekonomskoj podređenosti i lošim ugovorima koji dugoročno nisu održivi.
Odliv domaćeg talenta i kapitala: Investicije ne donose samo novac, već i znanje, tehnologiju, standarde. Ako toga nema, mladi i stručni kadrovi mogu odlučiti da perspektivu traže u inostranstvu. Manjak novih projekata znači manje prilika za inženjere, menadžere, radnike. To pojačava brain-drain. Takođe, domaći kapital ostaje nesparivan sa stranim – a često su joint-venture sa strancima način da domaće firme rastu i profesionalizuju se. Nedostatak konkurenata iz svijeta može dovesti do samozadovoljstva i stagnacije domaćih privrednika.
Geopolitičke posljedice: Iako ekonomsko pitanje, ulazak ili neulazak određenih investitora može imati i geopolitičku dimenziju. Npr. zalivske zemlje ulažu i radi političkog uticaja. CG, kao NATO članica i aspirant za EU, želi dobre odnose s UAE, Katarom i drugima. Ako investicije izostanu, i ti odnosi mogu ostati plitki. S druge strane, otvara se prostor drugim igračima (npr. Kina, Rusija) da kroz investicije ostvare uticaj – što je geopolitički kompleksno. Balansiran priliv kapitala sa raznih strana čini zemlju otpornijom i nezavisnijom. Dakle, imati UAE kao ekonomskog partnera je i strateški korisno. Propustiti tu priliku znači oslanjati se na uže izvore finansiranja, što nije optimalno.
Kako popraviti stanje? – Za kraj, vrijedi razmotriti preporuke stručnjaka koje se nameću iz ovih analiza: Crna Gora bi morala ojačati vladavinu prava ubrzanim reformama pravosuđa i katastra, kako bi garantovala imovinu i ugovore. Potrebno je definisati nacionalnu strategiju razvoja iza koje će stati većina političkih aktera, da se veliki projekti ne bi pretvarali u političke taoce. Transparentnost ugovora i uključivanje javnosti od početka može spriječiti kasnije otpore – dakle, umjesto da se ugovor krije, bolje je objasniti građanima zašto je koristan, a uključiti i zaštitne mehanizme za zajednicu. Takođe, proaktivna promocija investicija: one-stop agencija koja će investitoru biti servis i advokat u administraciji smanjila bi birokratske muke. I naravno, nulta tolerancija na korupciju – ako investitor vidi da država kažnjava svoje korumpirane zvaničnike (umjesto da ih partneri štite), steći će povjerenje da igra po pravilima.
Crna Gora ima šansu da izvuče pouke. Svaki neuspjeh, pa i onaj bolni sa Kraljičinom plažom, može poslužiti kao lekcija kako ne treba, a zatim da se krene putem kako treba. Ugled se može povratiti ako naredni veliki investitor doživi pozitivno iskustvo – to će se pročuti jednako brzo kao i loše vijesti. U tome će ključnu ulogu igrati politička mudrost da se strateške investicije depolitizuju i tretiraju kao državni, a ne partijski projekti. Ukoliko se to desi, Crna Gora bi mogla opet privući vrhunske arapske (i druge) investitore, ovog puta uz uspješnu realizaciju na obostrano zadovoljstvo. U suprotnom, prijeti joj ostanak u zapećku, dok druge zemlje grabe razvojne prilike širom svijeta.
