Perović: Starješine mogu disciplinski odgovarati ako službenike ne penzionišu sa 66 godina

Dok je na snazi Zakon o državnim službenicima i namještenicima, koji jasno propisuje da radni odnos prestaje kad zaposleni navrši 66 godina života i 15 godina staža osiguranja, starješine bi trebalo da postupe u skladu sa njim, jer ukoliko to ne učine mogu odgovarati disciplinski, rekao je za „Dan“ Gojko Perović, direktor Uprave za zaštitu imovinsko-pravnih interesa Glavnog grada.

–Rješenje o prestanku radnog odnosa potpisuje starješina organa – precizira Perović.

Ovako je Perović odgovorio na naš upit šta je posledica ako se zaposleni u Glavnom gradu ne budu penzionisali po ovom zakonu, već po Zakonu o radu koji mirovinu predviđa sa 67 godina.

On je istakao da zakon za težu povredu službene dužnosti predviđa novčanu kaznu do 40 odsto zarade ili prestanak radnog odnosa.

– Starješina koji je pisano upozorio na nezakonitost, a ipak postupio po pisanom nalogu, ne odgovara za eventualnu štetu, jer tada odgovornost prelazi na onoga ko je nalog izdao – rekao Perović.

Perović kaže da u vezi sa ovim pitanjem postoje mimoilaženja u mišljenjima i to među samim institucijama. Naveo je da Državna komisija za žalbe, koja odlučuje o pravima službenika u drugom stepenu, u svojim odlukama polazi od granice od 66 godina, a da je Ministarstvo rada u mišljenju od maja ove godine zauzelo stav da je mjerodavna granica od 67 godina iz Zakona o radu.

– I u dijelu stručne javnosti postoji stav da niža starosna granica za službenike predstavlja nepovoljniji tretman i diskriminaciju po osnovu starosne dobi. To ne znači da oni koji zastupaju granicu od 67 godina nisu u pravu i upravo zbog toga je neophodno da ovo pitanje konačno riješe nadležni organi, bilo da Ustavni sud ocijeni usklađenost odredbe o 66 godina sa Ustavom, bilo da nadležna ministarstva daju jedinstveno tumačenje. Do tada su starješine organa u nezahvalnom položaju, jer zakon po kojem postupaju govori jedno, Zakon o radu drugo – kazao je Perović.

Perović smatra da je malo vjerovatna uspješnost tužbe, građana ili kandidata na konkursima, zbog toga što je neko produžio radni angažman za godinu dana, odnosno do 67 godine, jer niko nema pravo na konkretno radno mjesto koje nije ni oglašeno.

– Svako ko smatra da je zakon povrijeđen može se obratiti Upravnoj inspekciji. Treba imati u vidu i da sporovi mogu nastati u oba pravca. Ako prevlada stav da važi 66 godina, može se otvoriti pitanje zakonitosti produženja rada – kaže Perović.

Perović ističe da bi bilo netačno i nepravedno reći da se zaposleni koji produže rad do 67 godine neosnovano bogate.

– Oni rade i za rad primaju platu. Dok rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno, radni odnos traje i zaposleni ima pravo na zaradu. Uz to, njihov zahtjev da rade do 67 godina ima uporište u Zakonu o radu i u mišljenju Ministarstva rada – smatra Perović.

On ističe da zaposleni koji rade do 67 sigurno neće snositi posljedice, jer su postupali u dobroj vjeri i za svoj rad primaju platu.

– Krivična odgovornost ne dolazi u obzir, a ni šteta po budžet nije izvjesna, jer je za isplaćenu platu obavljen rad. Eventualna odgovornost bila bi prije svega institucionalna i odnosila bi se na one koji donose odluke. Ali kada dvije državne institucije zauzimaju suprotne stavove, teško je očekivati da iko bude sankcionisan zato što je postupio po jednom od njih. Najveću cijenu ove neizvjesnosti zapravo plaćaju sami zaposleni. Službenici u državnim i lokalnim organima nalaze se u različitom položaju, a ishod zavisi od toga kojem tumačenju se starješina prikloni. Zato je pravo pitanje ne ko će odgovarati, nego koliko će još trajati ovakvo stanje dok ga nadležni organi ne razriješe – rekao je Perović.

Izvor: Dan