Biznis CG Portal o biznisu, politici i inovacijama u Crnoj Gori
Povezani članci
Premijer Milojko Spajić digao je zavjesu nad jednim od najdugovječnijih balkanskih fenomena – neradništvom u državnoj upravi.
Piše: Predrag Zečević, ekonomski analitičar
Svjedočimo priči koja uključuje partijce, poslanike koji dižu ruku na “autopilotu”, članove odbora direktora i raznih savjeta koji primaju naknade za “sjedjenje”, te opstruere čije je radno mjesto simbol usporenog i pokvarenog sistema. Dakle, ovo nije samo problem – ovo je institucija!
Neradnici su ušli u sve pore sistema, pa ih ima u prosvjeti, zdravstvu, opštinama i bezbjednosti. Isto kao Marksizam u kultnom filmu “Varljivo leto ‘68.
Dizači ruku – parlamentarni piloti na autopilotu
U crnogorskom parlamentu, dio poslanika ne samo da izbjegava debate, već su postali profesionalni statisti. Njihova glavna aktivnost svodi se na dizanje ruku, bez ikakve potrebe za mišljenjem ili, ne daj Bože, idejom. Ako se zanemari tih nekoliko trenutaka entuzijazma dok pritisnu dugme na glasanju, ostatak vremena provode u potpunom zatišju.
Ove vrhunske partijske uhljebe nećete čuti u medijima jer intervjue ne daju – preteško je reći bilo šta što može biti pogrešno interpretirano. A plate? Njihove zarade su dvostruko veće od crnogorskog prosjeka. I dok prosječan građanin radi na više poslova da preživi, poslanik dizač ruku ponekad ne stigne ni na sve sjednice. Ipak, “moralno” su iznad prosječnog građanina – bar dva metra, koliko drže ruku u vazduhu. Generalno gledano parlament se ne može pohvaliti radom jer 99 odsto zakona predlaže Vlada.
Partijski uhljebi – “zaposleni” po definiciji, neradnici po svemu drugom
Kada govorimo o partijskim uhljebima, neminovno ulazimo u zonu satiričnog apsurda. Partije u Crnoj Gori, decenija nazad, funkcionišu kao “Agencije za zapošljavanje”, gdje svaki vjerni član ima šansu da dobije svoju funkciju i posao. Funkcija može biti stvarna, ali posao – ne nužno.
Gdje ih naći? Kod kuće, jer “bolovanje” je jedno od njihovih omiljenih alibija.
Šta rade? Ništa. Njihova produktivnost mjeri se u miligramima.
Zašto ih ne diraju? Zato što su zaštićeni partijski “bijeli međedi” mahom u administraciji, državnim preduzećima energetske i komunalne oblasti.
Ako biste uveli evidenciju radnog učinka partijskih uhljeba, ona bi bila praznija od državnog budžeta tokom devedesitih. U Hrvatskoj su za takve osmislili riječ “uhljeb”, koja je postala simbol društvenog apsurda. Crna Gora? Imamo ih i mi, samo bez efikasnog nadimka.
Članovi odbora direktora, raznih savjeta i agencija– apanaža i ništa više
Dok se radnici u privatnom sektoru krvavo bore za svaku zaradu, u odborima direktora i savjetima agencija nalazi se potpuno drugačiji ekosistem. To su ljudi kojima je jedina odgovornost pojaviti se – ponekad čak ni to. Njihova egzistencija na tim funkcijama često se svodi na redovne apanaže i potpuni izostanak odgovornosti.
Kako izgledaju njihovi radni zadaci?
1. Prisustvovati sastancima (ili ne).
2. Podignuti naknadu.
3. Otići na dojč kafu i kritikovati pojave u sistemu.
Opstrueri – majstori za zastoje
Opstrueri su posebna kategorija neradnika. Njihov doprinos državnoj upravi nije ništa manje nego sabotaža. Oni su ti koji:
Nikada ne donose odluke jer “nije u skladu sa zakonom”.
Odbijaju da potpišu dokument jer čekaju “pravno mišljenje”.
Kritikuju svaki prijedlog reforme dok piju kafu koja traje duže od radnog vremena.
Primjer? Glavni grad je zbog ovakvih blokada spriječio realizaciju desetina miliona eura vrijednih domaćih investicija. Opstrueri su uspješni u svom poslu – ništa ne rade, a sve zaustavljaju.
Neradnici pod maskom prava i zakona
Premijer Spajić je svjestan izazova, ali je i realista: “Mora se naći zakonski balans”. Riječ je o problemu gdje se prava zaposlenih nerijetko koriste kao štit za nerad. Zakoni koji štite radnike postaju savršeno oružje neradnika, a otpuštanje postaje pravna i politička mina.
Šta je rješenje?
1. Optimizacija kadrova: Uklanjanje neradnika i povećanje kapaciteta tamo gdje je deficit (inspekcije, medicinski tehničari, policija).
2. Efikasna evaluacija: Uvođenje sistema koji jasno mjeri učinak.
3. Zakonske reforme: Prilagođavanje zakona kako bi se omogućilo sankcionisanje neradnika.
4. Politička hrabrost: Obračun s partijskim strukturama koje su decenijama pretvorile državnu upravu u svoj plijen.
Heroji nerada ili sistemski problem?
Neradnici u državnoj upravi nisu pojedinci – oni su rezultat kulture partijskog zapošljavanja, pasivnog političkog djelovanja i slabih mehanizama kontrole. Od partijskih uhljeba do opstruera, svaki segment ima svoj specifični doprinos stagnaciji sistema.
Crna Gora ima dvije opcije: ili da napravi radikalni rez i reformiše administraciju, ili da nastavi da finansira armiju neradnika. Ako biramo ovo drugo, možda bismo mogli da organizujemo takmičenje “Neradnik godine” – jer, ako ništa drugo, makar bismo imali pobjednika u nečemu.
