Koliki je ugled u društvu u to vrijeme uživala funkcija komandata SORA, a samim tim i Savezne omladinske radne akcije, najbolje se vidi na nekoliko primjera.
Piše: Jovo Pejović, komandant omladinske akcije “Titova šuma 84” i savezne omladinske akcije “Titova šuma 85”
Prilikom posjete SORA “Titova šuma ‘85” od strane predsjednika opština iz gradova iz kojih su dolazile omladinske radne brigade, bio sam u istom vozilu sa predsjednikom opštine Titograd, pokojnim Borivojem Drakićem, koji je insitirao da sjedim na prvom sjedištu. Na moje protivljenje, odgovorio je:“Dok traje Akcija, ti si predsjednik Opštine i domaćin predsjednicima opština iz gradova učesnika SORA.“
Jovo Pejović prvi komandant SORA Titova šuma
Na kraju Akcije, pokojni general Miomir Džankić, komandant Pete proleterske brigade je priredio u Domu JNA u Titogradu svečani prijem za rukovodstvo Republike i Opštine, na koji sam i ja bio pozvan. On je kao domaćin sjedio na čelu stola. U jednom trenutku je tražio da pored njegove stave još jednu stolicu, i pozvao mene da sjedim pored njega. Na moje protivljenje je odgovorio u svom stilu:“Ja sam komandant jedne, a ti komandant više brigada. Ovo mjesto tebi pripada.“ Ostala mi je u sjećanju jedna u moru anegdota koje su obilježile ovu Akciju. Tadašnji predsjednik izvršnog odbora opštine Titograd Ratko Ivanović sa grupom novinara je odlučio da iznenada obiđe brigade na trasi. Ja u tom trenutku nijesam znao gdje se brigade tačno nalaze, a nije bilo moguće uspostaviti direktnu komunikaciju sa zamjenikom komandanta za radilište. Odlučio sam da krenemo na Kakaricku goru, gdje su brigade radile prethodnog dana. Međutim, tamo brigada nije bilo. U jednom trenutku, novinari su počeli glasno komentarisati kako to da komandant ne zna gdje mu to rade brigade, što je predsjednik Ivanović sasjekao komentarom:“Zna komandant gdje brigade rade, ali smo prvo došli da vidimo šta su juče radile“. Kako je Ivanović rodom iz Peute, sela nadomak Kakaricke gore, i kako dobro poznaje ovaj teren, uputio se s vozačem na obližnji vis, odakle se Kakaricka gora vidi kao na dlanu, što nam je pomoglo da pronađemo brigade.
Ovo su samo neki od primjera koliko je u to vrijeme koje smo danas skloni kritikovati bilo lijepih primjera poštovanja i uvažavanja mladih od strane rukovodstava Republike i Grada.
Nakon završetka Akcije, u njenoj drugoj fazi, Gorani Podgorice iz osnovnih i srednjih škola, mjesnih zajednica i radnih organizacija, pripadnici JNA i studenti u saradnji sa radnom jedinicom „Zelenilo“ i stručnom službom Kombinata aluminijuma, izvodili su radove na pošumljavanju terena koji je pripreman u prvoj fazi Akcije. Sadni materijal je uglavnom besplatno nabavljan od pokreta gorana Makedonije, zahvaljujući prije svega pokojnom Ljubu Đikanoviću, velikom goraninu i entuzijasti, koji je do posljednjeg dana svog života vodio borbu da akcije na pošumljavanju goleti ne stanu. U ovoj fazi akcije nemjerljiv doprinos su dali direktori i nastavnici osnovnih i srednjih škola, a posebno Andrija Janković, Milosava Pešić, Branislav Kažić, Dijana Kuzmanović i mnogi drugi. Doprinos pokreta Gorana Podgorice na pokretanju akcija i njihovoj realizaciji bio je od velikog značaja. Podgorica je kroz organizovanje saveznih radnih akcija i učešće svojih brigadira na saveznim akcijama zlatnim slovima upisana kao grad čija je omladina dala veliki doprinos izgradnji bivše nam zajedničke države.
Kada me danas pitaju šta je bilo najljepše na Akciji, bez dileme kažem entuzijazam i drugarstvo, ali i pjevanje himne akcijaša „Hej, haj brigade“ i himne „Hej Sloveni“ koja je bila više od jugoslovenske himne. Žuljeve i umor pobjeđivala je ljubav i zdrav takmičarski duh, a najteže je pao rastanak sa prijateljima i suze na rastanku.
FELJTON: JUBILARNIH 40 GODINA OD ORGANIZOVANJA OMLADINSKE RADNE AKCIJE “TITOVA ŠUMA ‘84” (IV)
FELJTON: JUBILARNIH 40 GODINA OD ORGANIZOVANJA OMLADINSKE RADNE AKCIJE “TITOVA ŠUMA ‘84” (III)
FELJTON: JUBILARNIH 40 GODINA OD ORGANIZOVANJA OMLADINSKE RADNE AKCIJE “TITOVA ŠUMA ‘84” (2)
FELJTON: JUBILARNIH 40 GODINA OD ORGANIZOVANJA OMLADINSKE RADNE AKCIJE “TITOVA ŠUMA ‘84”