I DIO
Vrijeme koje živimo, sa pravom ili ne, istisnulo je u zaborav mnogo toga što je obilježilo godine mladosti generacija građana bivše nam zajedničke države Jugoslavije.
Piše: Jovo Pejović, komandant omladinske akcije “Titova šuma 84” i savezne omladinske akcije “Titova šuma 85”
Da li je baš sve iz tog vremena zaslužilo da se izbriše, pitanje je na koje će istorija, učiteljica života, prije ili kasnije dati odgovor. Za nas koji smo živjeli to vrijeme niko i nikada neće moći da izbriše iz sjećanja učešće na omladinskim radnim akcijama. Nema nijednog učesnika nekadašnjih radnih akcija koji sa poštovanjem ne čuva uspomene na dane provedene na gradilištima širom Jugoslavije. Žuljevi na rukama, drugarstvo i velike ljubavi nikad neće nestati iz naših sjećanja. Mi smo izgrađivali zemlju dobrovoljno, bez ikakve nadoknade. Danas, nekoliko desetina godina kasnije, dobrovoljan rad u vrijeme godišnjih odmora ili umjesto njega, kao i u drugim prilikama, gotovo je nazmisliv. Naravno, to je bilo drugačije vrijeme, u kom smo znali da će sjutra biti bolje nego danas. Bilo je to vrijeme u kojem se ljubav prema otadžbini nije naplaćivala već davala. Na radnim akcijama se nije samo radilo, one su bile mjesto gdje su se sticala nova znanja i vještine.

Svečano otvaranje Akcije
Na radnim akcijama su se mnogi opismenili, obrazovali, obučili za razna zanimanja, ali i sticali ljubav i prijateljstva za cio život. Dio života na radnoj akciji gdje se udarnički radilo sa velikim entuzijazmom, činila je zabava, sport, druženja i takmičenja u raznim oblastima. Organizovani su i kursevi, predavanja i nezaboravne brigadirske večeri, izbori za mis i mistera naselja, književne večeri i tribine. Oni koji bi na kraju akcije zaslužili udarničku značku, doživljavali su to kao veliku počast i priznanje. Brigadirske bluze su bile u modi i nosile su se po završetku akcije sa ponosom i uvijek sa obaveznim vezenim amblemom na desnoj ruci, kao i bedževima.
Kao Dan omladinskih radnih akcija obilježavao se 1. april, dan kada su 1946. godine počele pripreme za organizovanje izgradnje pruge Brčko – Banovići. Brigadisti iz Podgorice su pronosili slavu svoga grada kroz učešće u omladinskim radnim brigadama „Budo Tomović“, „Radoje Dakić“, „Jovan Tomašević“, „14. septembar“, „13. jul“, Brigade Aluminijskog kombinata, „Boška Buhe“, „Veljka Vlahovića“ i drugih na radilištima širom Jugoslavije, pa čak i Rusije. U omladinske radne akcije pruga Brčko – Banovići, Šamac – Sarajevo, autoput Bratstvo – Jedinstvo, Sava, Đerdap, Morava, Sutjeska, Novi Beograd, Knin, Vlasina, na obnovi Skoplja od razornog zemljotresa, i mnogim drugim, ugradili su dio svoje mladosti i brigadiri iz Podgorice ali i cijele Crne Gore. Crna Gora je bila domaćin i organizator radnih akcija na izgradnji pruge Nikšić – Titograd, na izgradnji pruge Beograd – Bar, radne akcije na obnovi crnogorskog primorja nakon zemljotresa 1979. godine, SORA “Titograd”, SORA “Titova šuma” i mnogih drugih lokalnih radnih akcija, na izgradnji lokalne infrastrukture i pošumljavanju goleti. Imao sam čast da sredinom 80. godina prošlog vijeka pređem put od običnog brigadira do komandanta Savezne omladinske radne akcije, i na taj način doživim radnu akciju u njenom punom sjaju. Danas se o radnim akcijama i proslavljenim brigadama i brigadistima iz tog vremena malo ili nimalo piše. A nije mali broj među njima i onih sa 20 i više udarničkih značaka.
Za današnje političke elite, omladinske radne akcije su zabluda jednog vremena, a za nas koji smo u njih ugradili dio svoje mladosti – svojevrsna škola života. I dok u državama bivše nam zajedničke države brigadisti organizuju brojne susrete i druženja, takvih okupljanja u Crnoj Gori gotovo da nema. Zato sam ovim feljtonom imao namjeru podsjetiti na te dane i oživjeti uspomenu na brigadire iz Podgorice koji su časno predstavljali naš grad na radnim akcijama od Triglava do Đevđelije ali i na jubilej 40. godina od organizovanja Omladinske radne akcije “Titova šuma ‘84” i rezultate sa Savezne omladinske radne akcije “Titova šuma ‘85”, čiji sam bio komandant.
(Sjutra II dio)