Piše: Meliha Meli Ramusović
Smisao za državu je rijetko umijeće.
Umijeće vladanja.
Ponajviše sobom. Evidentno.
Smisao za državu traži viziju budućnosti.
Ka kojoj pogled neće biti usmjeren na naš omiljeni način.
Kroz retrovizor.
U parlamentarnoj demokratiji smisao za državu traži i partiju.
Ali samo kao sredstvo.
Mada, sredstvo se počesto odmetne i postane samo sebi cilj.
A država zarobljenik tog cilja.
Te partije.
Smisao za državu ne traži (nužno) nacionalnost.
Iako joj teško odoljeva.
Naročito na Balkanu. Gdje je politika najčešće bez ideje.
Sem one identitetske.
I još češće, identitetsko – interesne.
Nužno, ipak, smisao za državu zahtjeva pravednost.
Jer, bez pravde , bez pravičnosti, državnički talenat ne ispunjava svoj zadatak – ne utemeljuje državu koja će ga nadživjeti.
Traži i hrabrost. Nerijetko i inatnost.
Ali , iznad svega traži ljubav.
Da bi država bila.
Da je vječna.