Piše: Bojan OBRENIĆ
Stotinu dana. Taman toliko je prošlo otkako je prof. dr Saša Mujović preuzeo kormilo Glavnog grada. U vremenu u kojem su dani često duži od godina, u kojem je svaki problem bučan i hitan, a svaka odluka pod lupom – ovaj prvi krug upravljanja Podgoricom bio je i test i ogledalo. I prilika da se vidi – može li se i kako može drugačije.
Iako je realnost još daleko od idealne, grad danas diše nešto drugačije. Čistije. Ulične korpe nisu više samo simboli nemara, a gradski kvartovi više ne izgledaju kao zaboravljeni krajevi jedne velike slike. Posebno Republika Zabjelo, koji je godinama bio ranjena tačka grada, sada polako vraća dostojanstvo svakodnevice. Iza tog malog, ali važnog pomaka stoji ono što smo rijetko viđali – direktan dijalog sa građanima, ne kroz parole, već za istim stolom.
Parking, taj vječiti izvor frustracije svakog Podgoričanina, više nije samo tema kafanskih rasprava. Nova mjesta niču tamo gdje je do juče stajao beton bez svrhe – kasarne postaju parkirališta, blokovi dobijaju garaže, a planira se još. Čak i kada to znači mijenjanje navika i udar na gradski komfor, kao što je najava skupljeg parkinga u centru, poruka je jasna – gradski život mora da ima red.
Privatne investicije, dugo zamrznute u lavirintima birokratije, sada su konačno krenule. Potpisano je više od stotinu ugovora o komunalnom opremanju. Ne zvuči romantično, ali za mnoge investitore, to je poruka da grad hoće da sarađuje, a ne da odmaže. Da je birokratija tu da rješava, a ne da koči.
Ali, nije sve sjajno. Mujović nije pokušao da sakrije ono što boli – grad još nije onakav kakav treba da bude. Komunalna policija je potkapacitirana, gužve na ulicama su svakodnevica, a sistem uklanjanja nepropisno parkiranih vozila više liči na igru strpljenja nego na funkcionalni mehanizam. Ipak, umjesto da se brani, gradonačelnik govori direktno: „Ne mogu na silu. Tražimo zakon, tražimo razumijevanje, ali idemo naprijed.“
Najveći kamen spoticanja – kolektorsko postrojenje – ostaje otvorena rana. Mještani Botuna su rekli svoje. On ih je saslušao. Bez pretnji, bez siline. Traži kompromis. Rješenje. I možda je baš ta spremnost da stane pred ljude, da sluša, a ne da drži predavanja, ono što je novo u ovom poglavlju Podgorice.
Stotinu dana je kratko za velike priče, ali dovoljno da se uoče nijanse. U vremenu kada građani sve manje vjeruju, važno je da vlast makar pokaže da ih vidi, da ih čuje. Mujović je krenuo s namjerom da napravi grad po mjeri ljudi, ne po želji statistike. Da uvede red bez drame, da uđe u kvartove, a ne samo u salone za sjednice.
Podgorica još čeka mnogo – strategiju saobraćaja, bolji javni prevoz, uređene deponije, jasan odnos prema zelenilu i budućnosti. Ali je dobila naznaku da se neko konačno ne boji da prizna da su stvari teške, i da se najvažnije promjene dešavaju upravo – u načinu razmišljanja.
Stotinu dana je tek početak. Ali ako se po jutru dan poznaje – ovaj grad ide ka boljem. Ne obećanjem, nego radom. Ne pričom, nego prisustvom.
